Budi dio naše mreže

NOVI APOSTOLSKI ADMINISTRATOR Želio je biti monah, a providnost Božja ga je dovela do upravljanja Križevačkom eparhijom!

"Gledajući bogoslužje ostao sam fasciniran kakva se ljepota krije iza crkvenih zidova. Nisam vjerovao da tako nešto postoji... Zavolio sam crkvu, bogoslužje, liturgiju, zavolio sam sve vezano uz to i uvijek sam se nalazio u tome."

/ Svjetlana Đuran

Novoimenovani apostolski administrator Križevačke eparhije protojerej Milan Stipić gostovao je u programu Hrvatskoga katoličkog radija, u emisiji ‘Od Krista pozvani’. Govorio je o svome odrastanju, otkrivanju poziva, službi prvog župnika župe Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom kao i dušobrižnika za grkokatolike u Dalmaciji.

Gdje ste rođeni i kako je izgledalo Vaše djetinjstvo?

Rođen sam 1978. godine u Bosanskom Novom, sada je to Novi grad u Bosni i Hercegovini, od oca Vladislava i majke Vesne. Bio sam njihovo prvo dijete, a poslije su se rodile i moje dvije sestre. Odrastao sam u sredini gdje je bila mješovita zajednica pravoslavnih, katolika, muslimana i drugih vjera. U toj jednoj šarolikosti upoznavao sam razne tradicije, a najviše je u to vrijeme komunizma i Jugoslavije bilo da se nije poštovalo ništa. Na vjeru se gledalo kao na nešto zastarjelo. U tome svemu ja sam od nekog duhovnog i vjerskog životnog usmjerenja najviše dobivao od svoje pokojne prabake, koja je bila iskreno pobožna žena, jako dobre naravi. Tako da je pobožnost kod mene ostala kao nešto jako pozitivno i lijepo u životu. Kada sam kasnije odrastao onda sam samoinicijativno krenuo u crkvu jer me zanimalo što se to tamo nalazi. Gledajući bogoslužje ostao sam fasciniran kakva se ljepota krije iza tih zidova. Nisam vjerovao da tako nešto postoji… Od tada sam se već na prvi pogled zaljubio u to sve tamo. To je meni bio nekakav svijet, toliko uzvišen i divan da sam ja uvijek želio ići u crkvu kad god sam imao priliku. Moji roditelji nisu bili praktični vjernici, ali nisu bili protiv crkve i ja kada sam išao imao sam njihovu svojevrsnu podršku. Kasnije, uslijed promjena i našeg preseljenja u Slavoniju u Lipik tamo je sve bilo drugačije i tamo smo onda krenuli malo više. Ja sam zavolio crkvu, bogoslužje, liturgiju, zavolio sam sve vezano uz to i uvijek sam se nalazio u tome. I onda sam došao na zagrebačku Šalatu u gimnaziju i tu sam bio u sjemeništu, a nakon mature sam se javio pokojnom vladiki Slavomiru Miklovšu da bih upisao bogosloviju. Trebam reći da je moja majka istočnog, a tata zapadnog obreda, i mogao sam birati. Kao gimnazijalac sam redovito išao na liturgiju na Gornji grad u crkvu sv. Ćirila i Metoda, i zavolio sam liturgiju, pjevao sam tamo s pjevačima i to mi je ostalo na srcu.

Kako su roditelji prihvatili Vašu odluku da budete svećenik?

Oni su se nadali da bih ja mogao biti u nekom drugom pozivu, možda nastaviti voditi trgovinu koju je tata imao. I jednom kada smo tata i ja išli po robu razgovarali smo u kombiju i on me je pitao zašto želim biti svećenik. Odgovorio sam mu da sam pronašao ono što najviše volim i ništa mi nije kao to, i onda kada to kreneš onda ti se ne da razmišljati o ničemu drugome. Nakon toga odgovora tata mi je rekao – ‘ako je tako svaka ti čast, onda samo idi i ne puštaj to. Tu je on meni dao jednu podršku, svakako duhovnu, uvijek je stajao iza mene, i kada sam završio moji roditelji i obitelj bili su jako ponosni, i radosni i zbog moga ređenja i tako dalje.

Kada samo postao župnik u Žumberku, gdje sam bio deset godina, dolazili su mi i roditelji i sestre. Baš jedna lijepa stvar, jedna duhovna harmonija. Mogu reći da kada Bog pokaže svoje svjetlo, jedan put, onda to čovjek zavoli i nastaje jedna interakcija – čovjek traga, čovjek želi, čovjek ide naprijed, a Bog ga nagrađuje nekim blagodatima i darovima i to ide naprijed.

Upoznati ste s tradicijom oba obreda. Možete li nam reći koje su razlike?

Bio sam četiri godine u sjemeništu na Šalati i mogu reći da sam jako dobro naučio tradiciju rimskoga obreda – imali smo sva liturgijska slavlja, crkveno pjevanje i puno toga. Dobro poznam i tradiciju istočnoga obreda jer sam kao bogoslov redovito odlazio po samostanima u Ukraini i kod monaha sam bio po dva-tri mjeseca. Jedan profesor koji je predavao liturgiku je rekao da je u bitnom to sve isto, ali se može puno stvari nabrojati koje su drugačije. Važna stvar je, ako gledamo s vjerničke strane običnog čovjeka, reći da je isto jer se u bitnome sastoji sve od centra i središta slavlja – to je Isus Krist, sveta euharistija, sakramenti,… to je ono što je sržno i sadržajno. Na kraju je i crkvena hijerarhija zajednička, a što se tiče razlika tu su razne tradicije počevši od liturgijskog načina izražavanja, od duhovnih razmatranja nekih stvari, monaškog života.

Kada ste ređeni za svećenika i koje trenutke posebno pamtite?

Ređen sam na blagdan sv. Luke 18.10. 2003. godine u katedrali u Križevcima. Pamtim brojne trenutke. Sjećam se kada sam došao na svoju prvu župu Kašt na Žumberku, tamo sam bio šest mjeseci. Nakon toga sam došao u župu Radatovići ali sam ostao upravitelj Kašta. Sjećam se tih prvih koraka u svome svećeništvu – prvi odlazak u blagoslov obitelji. Bili su to dani kada je uz puno poteškoća bilo daleko više entuzijazma. S velikom ljubavlju sam to radio i bila mi je to velika radost, i općenito suradnja s ljudima i djecom. Lijepi su mi i kasniji susreti s mojim ministrantima koji su danas odrasli ljudi oženjeni i s djecom, onda vidiš kako je raslo ono što si ranije sijalo. Jako je čovjek radostan kada to doživi.

protojerej Milan Stipić, novoimenovani apostolski administrator Križevačke eparhije

Vodite mladu župu Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom koja je osnovana 2007. godine.

U župu Preobraženja Gospodnjega u Jastrebarskom došao je 2012. godine i tu je počeo živjeti kao prvi jaskanski župnik. Trebalo je urediti crkvu iznutra jer je bila potpuno prazna, trebalo je okupiti jednu živu zajednicu i formirati njezin život. “Bio je to zaista jedan trnovit put, i težak posao. Mi moramo biti realni da su se mnogi naši vjernici asimilirali u rimokatoličku većinu, pa su možda i zaboravili mnoge stvari iz svoga obreda i svoje tradicije itd. Međutim, mogu reći da sam naišao na jednu volju, želju i podršku mnogih ljudi u Jastrebarskom, tako da smo kroz određeno vrijeme napravili jednu lijepu zajednicu. Imamo mlade ljude koji pjevaju u crkvi, koji poslužuju kod oltara, redovito svake godine organiziramo hodočašća na bare tri-četiri mjesta, kao i razne druge sadržaje i humanitarne akcije. Skupljali smo sredstva za pomoć Rajevom selu, i skupili smo pomoći za jedan cijeli kamion.”

Što Vam je najvažnije u pastoralu?

“Teško je to reći,… po meni je najvažniji taj jedan osobni odnos sa svojim vjernicima. Nekako je to u meni ostali od djetinjstva da svećenik ako želi nekome biti dušobrižnik, onda on mora prvo poznavati te ljude i da oni poznaju njega, te da on voli njih i da oni vole njega. Ne možemo mi zaobići taj odnos povjerenja i ljubavi. Taj odnos je sam Isus Krist prema svojim učenicima zasnivao, i na tome sve počiva. Mislim da je to budućnost i bit svakog pastorala. Mi možemo imati malu zajednicu i malu župu ili veliku, ali prepoznat će se plodovi rada samo tamo gdje postoji ljubav između onoga koji se daje za tu zajednicu – svećenika, i onih koji se daju za svoga svećenika, a to su njegovi vjernici. To je interakcija gdje jedni druge međusobno izgrađuju”.

Kao svećenik pratite rast zajednica u Dalmatinskom vikarijatu o kojima duhovno skrbite.

Povijest Dalmatinskog vikarijata je jako zanimljiva i opsežna, a ja ću se osvrnuti na ovo naše novije vrijeme u kojem pratimo stradanje i rast triju grkokatoličkih župa u Damlaciji – Kričke, Baljci i Vrlika. Zbog ratnih poteškoća i progonstava vjernici su se raselili, jedan dio živi u Splitu i Šibeniku i drugim gradovima. Još uvijek postoji određena poveznica s crkvama koje su u tim mjestima bile rušene. Križevačka eparhija okuplja te ljude i kao dušobrižnik radim na tome kako bi obnovili crkvu u Kričkama i kako bi napravili pastoralni centar u Splitu, tako da imamo Split kao jedno središte, Kričke kao duhovnu bazu od starine. Isto tako imamo u planu u budućnosti razvijati pastoral i u drugim gradovima diljem Dalmacije kako bi imali jednu mrežu kontinuiranog dušobrižništva za naše vjernike. Do sada je ostvaren kontakt s više od 600 vjernika i krug se širi. U Kričkama, uz pomoć Ministarstva kulture, obnavljamo crkvu koja je povijesni biser – trobrodna bazilika druga po veličini u našoj Križevačkoj eparhiji, jedina s dva zvonika, i najstarija dalmatinska crkva s dva zvonika. Obnavljamo i župni dvor uz crkvu koji bi trebao biti duhovno središte vikarijata, ali u budućnosti bi to trebalo biti i duhovno središte za jednu monašku zajednicu koju planiramo ostvariti.

Možete li nam otkriti kako napreduju planovi oko organiziranja utemeljenja prvog muškog grkokatoličkog samostana u Hrvatskoj?

Planovi napreduju dobro uz blagoslov našega vladike, s molitvama mnogih i uz interes nekoliko mlađih ljudi koji su entuzijasti po tome pitanju. Mi već duže vrijeme pokušavamo napraviti jednu mušku monašku zajednicu u Eparhiji. Na žalost, zbog raznoraznih poteškoća to je teško išlo. Mogu za sebe reći da sam uvijek imao volju i želju živjeti takav život, jer je uvijek u zajednici molitva ljepša i uvijek je lakše živjeti duhovni život pogotovo kada se nađu ljudi koji su istog mišljenja i duha, i koji žele živjeti evanđelje istinski i nasljedovati Krista u punini svoga života.

Kao đakon sam poslao zamolbu da me se primi u jedan manastir u Ukraini, i dobio sam pozitivan odgovor od tadašnjeg arhimandrita, sadašnjeg lavovskog episkopa Benedikta. Međutim, vladika Slavomir Miklovš me zamolio da ostanem da bih mogao služiti pastoralno, jer je bio manjak svećenika. Tako sam ostao ovdje. Međutim s nekolicinom dijelim želju da ostvarimo jednu monašku zajednicu i na našim prostorima, a za tim ide i obnova Duhovnog centra u Kričkama.

Poruka za kraj.

Svima bi poručio da prije svega žive svoju kršćansku vjeru. Neka vjeruju, neka se mole, neka žive u ljubavi prema svima, to je najvažnije. Poručio bi isto tako neka upoznaju sve, i nas grkokatolike, neka se ne boje nikoga i ničega i neka budu slobodni u Kristu.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja