S mrežne stranice Zagrebačke nadbiskupije prenosimo pismo bračnog para Vukes:

Našu obitelj Vukes činimo za sada moja žena Nevena i ja. U braku smo 3 godine. Oboje smo umjetnički djelatnici, Nevena je glumica, spisateljica i redateljica, a ja sam pjevač i skladatelj. Prije potresa naš život je već počeo dobivati novi oblik, jer zbog poslijedica COVID 19, oboma su nam preko noći svi nastupi i snimanja otkazani, a nekoliko dana kasnije, nakon potresa, ostali smo bez svog doma koji smo uređivali dvije godine unatrag.

Naš život prije je bio vezan uz kotače i putovanja do svih gradova gdje smo nastupali. Početkom baš ove 2020.godine, u siječnju u Zagrebu je bila promocija mog drugog studijskog albuma »Žedan tvoje ljubavi« ispred diskografske kuće Croatia Records na kojem sam radio pune 3 godine i ova godina je trebala biti u duhu promoviranja pjesama, ali sve je stalo. Narednih 3 mjeseca započeo je naš novi početak, koji traje do dana današnjeg.

Tjedan dana nakon potresa, nakon odluke statičara da se moramo iseliti iz kuće jer više nije sigurna za stanovanje (označili su je crvenom oznakom), Općina Marija Bistrica, gdje živimo, dodijelila nam je kontejner kao privremeni smještaj. Ponudili su nam i smještaj u Cvjetnom naselju u Zagrebu ili u Stubičkim Toplicama, kao i pokretni kontejner dok se naša stambena situacija ne riješi. Nevena i ja smo se odlučili da je najbolje da prihvatimo kontejner jer živimo kraj prirode koju oboje jako volimo – i nismo pogriješili, Bogu hvala.

U ova 3 mjeseca jedino što se promijenilo prije nekoliko tjedana, je to da su nam omogućili, nama glazbenicima, da imamo nastupe na manjim privatnim okupljanjima (pretežno svadbama). Nevena još uvijek ne radi.

Promijenili smo se i mi, nas dvoje. Cijeli ovaj događaj duboko je duhovno utjecao na nas. Prvo smo osjetili zahvalnost u Gospodinu Isusu Kristu što nitko od nas i naših bližnjih nije povrijeđen, a kroz ovo vrijeme ta zahvalnost je prerasla u velike životne nauke kao što su –  biti zahvalni u malom i živjeti danas, sada i ovdje, jer ne znamo sto će biti sutra.

Nevjerojatno je koliko je čovjeku malo potrebito da bude radostan. Moja žena, Nevena, kada su nam iz Općine dovozili kontejner, toga dana ona je nesvjesno primila svoju kameru u ruke i počela snimati. Došli su tog dana mnogi ljudi, nama nepoznati… došli su pomoći nam. Kada smo ponovo ostali nas dvoje sami, Nevena je rekla da osjeća da je započeo naš novi početak koji nema nikakve sličnosti s nečim prije što smo doživjeli i što ćemo živjeti… i što danas živimo.

Nekoliko dana kasnije, Nevena je složila od svih snimaka koje je snimila prvu epizodu malenog web serijala koji smo nazvali “Naš novi početak”. Čak je i mene intervjuirala, malo sam se opirao u početku dok nisam vidio krajnju sliku i što je zapravo htjela napraviti… htjela je zabilježiti točan trenutak kako smo se osjećali tada. Kako ne bi zaboravili.

I počeli smo snimati sve što smo pravili od potrebitih stvari u trenutnom okruženju u kom živimo. Nismo znali kako će ta emisija djelovati na druge kada budemo podijelili javno ono što nam se događa, ali samo ću reći Bogu hvala i slava za sve i na svemu. Posavjetovali smo se sa zajedničkim prijateljem je li mudro da tako nešto podijelimo, on nas je ohrabrio riječima da to može biti korisno za nekoga. Preko noći su nam pristizale mnogobrojne riječi potpore i blagoslova sa svih strana svijeta… Baš dok ovo pišem, prije samo nekoliko dana objavili smo posljednju 9. epizodu i zaokružili tu priču koja ostaje na posebnom mjestu u našim srcima.