Suočeni s brojnim izazovima, svjedoci smo slabljenja kršćanske nade kojoj je svojstveno pouzdano iščekivanje božanskog blagoslova u vremenu i blaženog gledanja Boga u vječnosti.

Naš narod, stoljećima poučavan u vjeri, sve više gubi nadu koja, kao pouzdano sidro duše, čovjekov život usmjerava prema vječnosti. Osjećamo nemoć učiniti iskorake u svijetu koji sve više gubi kršćanske temelje. Kako pojedinac ili mala skupina ljudi može napraviti razliku? Što možemo učiniti da naša djeca odrastaju u boljem svijetu?

Kako živjeti u radosti i služiti općem dobru poput kvasca u kulturi koja više ne dijeli ono u što mi vjerujemo? Kršćanska nada počinje i počiva na istini koja je u službi ljubavi.

Nismo stvoreni za smrt!

Isus je uskrsnuo od mrtvih da bismo se i mi, poput svih svetih u slavi, pridružili njemu u pobjedi. Za one koji vjeruju, Isus nije pobijedio samo uskrsnuvši u Jeruzalemu prije gotovo dvije tisuće godina, nego će kao Pobjednik ponovno doći na kraju vremena, kada će suditi živima i mrtvima. Kod Kristova drugog dolaska njegova će vladavina biti potpuna. Vrijeme u kojem živimo prolazno je. Na dan Svih svetih prisjećamo se velikih pobjeda našega Kralja: pobjede iz prošlosti i pobjede koja će sigurno doći. U napetosti između tih dviju pobjeda nalazi se kršćanska krepost nade.

Vrijeme u kojem živimo prolazno je.

Nada je dar koji nas potiče da vjerujemo u vječni život i Božja obećanja čak i kada prolazimo kroz teške trenutke. Ne može se svesti na osjećaj radosti ili puki optimizam, jer:

„Optimizam je jednostavno stvar perspektive – vidjeti ono što želimo vidjeti i ne vidjeti ono što ne želimo. Nada s druge strane, kršćanska je, krepost. To je odvažno priznanje svega što se bori protiv nade i neumoljivo odbijanje očaja. Nemamo pravo očajavati i, konačno, nemamo razloga za očaj. Nada je prava nada kad je širom otvorena za izazove koji je dovode u pitanje.

Da bismo nadu doista živjeli kao krepost, moramo je ispravno razumjeti. Često govorimo o „nadi“ kada iščekujemo neki vremeniti dar ili promaknuće, ili je smatramo vještinom koju razvijamo kako bismo postigli nešto što na početku nismo mogli ili nismo ni znali da možemo.

No, prava kršćanska nada više je od toga – ona je plod vjere, darovan od Boga.

Krepost nade stvara u nama želju za nebom i vječnim životom, našom istinskom srećom. Ona usmjerava naše živote prema vječnom životu s Bogom, umjesto prema prolaznim užicima novca, moći i bogatstva. To je čin povjerenja u Božju budućnost koja nas ispunjava radošću i mirom ukazujući nam na ono što nas istinski čini sretnima.

Prava nada, u konačnici, ne ovisi o našim vlastitim naporima, već o milosti Stvoritelja punog ljubavi na kojeg se trebamo osloniti ako mu želimo služiti i graditi njegovo kraljevstvo u ovom našem vremenu.

Kraljevstvo je Božje među nama

Vječni život kojemu se nadamo nije neka daleka obala s druge strane našeg vremenitog života, niti je Božje kraljevstvo neko mjesto u nebeskim sferama. Isus nas poučava da je vječni život u tome da upoznamo Oca, jedinoga pravoga Boga i onoga koga je on poslao, Isusa Krista (usp. Iv 17, 3) te da je Božje kraljevstvo među nama (usp. Lk 17, 21). Ono nam dolazi s Kristovom prisutnošću.

Uvijek kada u njegovo ime živimo zapovijedi ljubavi prema Bogu i bližnjima, kada pomažemo drugima, brinemo se za potrebite i živimo pošteno, tada gradimo Božje kraljevstvo.

Svetost o kojoj osobito razmišljamo na svetkovinu Svih svetih nije rezervirana samo za rijetke pojedince. Ona je ponuđena svima kao plod svakodnevne vjernosti Kristu. Živeći u vjeri, nadi i ljubavi, svi vjernici mogu doseći svetost koja je neizostavan dio kršćanske nade u vječni život.

Svjedoci nade

Kraljevstvo nebesko nije naš projekt – ono pripada Gospodinu. Ta bi nam činjenica trebala biti golem izvor utjehe. Pozvani smo biti svjedoci nade. Ona nas vodi kroz životne izazove i daje nam snagu da ostanemo vjerni Bogu i svakoga dana gradimo njegovo kraljevstvo. S vjerom u vječni život znamo da nismo sami na ovom putu.

Cijelu homiliju možete pročitati na službenoj stranici Zagrebačke nadbiskupije.