U pobožnosti su sudjelovali imenovani požeški biskup mons. Ivo Martinović, gvardijan samostana sv. Franje Ksaverskog na Ksaveru fra Zvonimir Brusač, nadbiskupski tajnik vlč. Andrija Miličević i brojni vjernici.

Na kraju pobožnosti nadbiskup Kutleša istaknuo je „da nas ova pobožnost križnoga puta koju smo obavili u skladu s običajem naše Zagrebačke nadbiskupije, uvodi u Veliki tjedan. Od postaje do postaje razmatrali smo Isusove posljednje trenutke među nama: od nepravednog procesa i osude sve do trenutka kada je izdahnuo posljednji dah kojim je nama udahnuo novi život. Križni put je pobožnost koja sažeto sabire istinu o tome što je Krist učinio za nas i što naš život znači njemu. To je osjećaj vjernog puka pretvoren u molitvu. Životi svetaca najbolje nam govore o plodovima razmatranja Muke Gospodinove i o snazi te molitve koja nas na poseban način suobličava s Gospodinom.”

Križni put je pobožnost koja sažeto sabire istinu o tome što je Krist učinio za nas i što naš život znači njemu.

Govoreći o vrijednosti ljudske duše pred Bogom, nadbiskup je kazao da je Isusovo lice bilo iznakaženo do te mjere da više nije sličilo čovjeku zbog iznakaženosti ljudske duše, ranjene grijehom. „Muka našega Gospodina svjedoči o ispunjenju Pisama. Ona nije nešto što nam je Bog Otac htio nametnuti kako bi nas držao u bijednom stanju, trajno ovisne o njegovoj moći. Ona je nešto što je bilo neizbježno s obzirom na palo stanje ljudske naravi, a sam Bog je veličinu svoje ljubavi prema nama pokazao na način da ni svoga Sina nije poštedio, već ga je predao za nas (usp. Rim 8, 32).“

Mi tu istinu zaboravljamo, ali Krist je ne zaboravlja. On prikazuje Bogu svoje ljudsko tijelo kao dar, uzet iz našega roda, ali slobodan od zaraze grijehom.

„Plaćeni smo cijenom Neprocjenjivoga! Ta je istina suvremenom čovjeku sve dalja i nepoznatija, pa je obescijenjeno i mnoštvo drugih stvarnosti koje čovjeka čine čovjekom: od zaštite ljudskoga života od rođenja do prirodne smrti; od razumijevanja autentične ljubavi, koja svoje ispunjenje nalazi u predanju života za drugoga, do zaštite obitelji utemeljene na braku između muškarca i žene. Više se ne snalazimo u razumijevanju pojmova koji nas oblikuju“, rekao je nadbiskup Kutleša i nastavio: „Upravo zato i danas, na nebrojenim Kalvarijama širom svijeta, Krist nosi križ i pada pod teretom svijeta. Bog je tako ljubio svijet! Na taj način se uvijek iznova u njegovoj muci i smrti ispunjava Pismo. Tako će biti dok je čovjeka na zemlji jer koliko god bili u stanju usavršavanja ljudskih fizičkih, mentalnih ili psihičkih sposobnosti, pitanje duše i vječnosti ostaje prostor koji pripada samo Bogu. Mi tu istinu zaboravljamo, ali Krist je ne zaboravlja. On prikazuje Bogu svoje ljudsko tijelo kao dar, uzet iz našega roda, ali slobodan od zaraze grijehom.“

Nadbiskup je naglasio kako je križni put „isprepleten susretima: s Pilatom, s Majkom, sa Šimunom, s Veronikom, s pobožnim ženama, s Josipom iz Arimateje koji preuzima Isusovo mrtvo tijelo, i s mnogima drugima, prešućenima u svojoj ravnodušnosti. Konkretne geste ljubavi dobivaju lice i ime. One poprimaju Kristovo lice, baš kako nam to sugerira pobožnost šeste postaje Križnoga puta. U svakom od ovih susreta možemo se prepoznati. Cijeli Isusov život, svaka njegova gesta, posebno od svečanog ulaska u Jeruzalem pa sve do slave uskrsnog jutra, prepun je značenja i smisla iz kojih možemo crpiti snagu za svoje živote. Prije svega, Križni put je put duše koja se približava Bogu, a to je moguće samo zato što se Bog prvi, u obličju sluge, približio nama.“

Nadbiskup je izdvojio Gospodinov susret s Majkom Marijom naglasivši kako je „njezin najveći križ bio je taj što sama nije mogla zauzeti mjesto svoga Sina, dati život umjesto njega. Zato što je Majka. I na putu križa morala se zadovoljiti time da tiho prati i svoje nutarnje umiranje sjedinjuje sa Sinovim. Crkva vjeruje da ona, koja je svojim pristankom svijetu donijela Spas, ni u muci nije povukla svoj Fiat, ‘Neka mi bude!’. U Isusovim riječima Ivanu: ‘Evo ti sina! Evo ti majke!’ (usp. Iv 19, 26) darovana je svima nama. S križa je primila novo poslanje, kao i mi zadatak: da je uzmemo k sebi kao Ivan. Marijino srce je riznica svih osjećaja i pobožnosti, mudrosti i pravoga razumijevanja svetih tajni Gospodinove muke, smrti i uskrsnuća.

Pratimo je od dvorane Posljednje večere, preko Kalvarije do Gornje sobe molitve i silaska Duha Svetoga. Neka nas ona, Majka nade, prati u ovim izazovnim vremenima. Neka po njezinoj prisutnosti u našim obiteljima zaživi mir, razumijevanje, strpljivost i opraštanje. Neka se taj mir, njezinim zagovorom, daruje cijelom, ratovima napaćenom svijetu.“