Nadbiskup je potaknuo da uvijek i svugdje svoje pokojne pratimo molitvom: „Za života smo mnogo toga trebali jedni od drugih: kruh, blizinu, strpljenje, pomoć, oproštenje. Smrt je prekinula mnoge načine na koje smo im mogli iskazivati ljubav. Više ne možemo sjesti uz njihovu postelju niti im pružiti čašu vode.

Ali naša ljubav još može biti djelatna. Za njih možemo prikazati svetu misu, moliti i učiniti djelo milosrđa.

Dodao je i da nisu svi rastanci bili mirni i nisu sva sjećanja laka: „Bog od nas ne traži da zaniječemo pretrpljeno zlo. Pred Njim možemo izgovoriti i bol i želju za oproštenjem. Moleći za pokojnika, prepuštamo ga pravednosti i milosrđu Onoga koji jedini vidi sve. Proširimo danas molitvu i na one do čijega groba nitko neće doći, čija se imena više ne spominju u obiteljskim razgovorima. Neka u našoj molitvi bude mjesta i za čovjeka kojemu ne znamo ime. Bog ga zna.“

Nadbiskup Kutleša je pozvao da čuvamo jedni druge, s obzirom da su se neki dugo pripremali za odlazak, a drugi nisu ni slutili da posljednji put zatvaraju vrata svoga doma.

Nakon nečijeg odlaska ostane kaput koji nitko više neće obući, šalica iz koje nitko više neće piti, naočale pokraj knjige koje nitko više neće koristiti. Predmeti su na svom mjestu, a cijeli se svijet promijenio. Tada bismo dali mnogo za još jedan običan razgovor. Neka nas ta spoznaja danas učini pažljivijima prema onima čiji glas još možemo čuti.

Propovjednik je upozorio i na sitnice zbog kojih se udaljujemo od onih koje volimo: „Pobijedimo u prepirci, a u kući zavlada hladnoća. Žurimo stvoriti obitelji bolji život i pritom više nemamo vremena živjeti s njom. Na ovom nam mjestu postaje jasno koliko je malo bilo potrebno za nečiju radost: posjet, strpljivo slušanje, ruka na ramenu. I koliko su nas skupo stajale riječi izgovorene u žurbi, ljutnji, ponosu ili u želji da uzvratimo strelicom koja ljuto ranjava. Kuće koje smo naslijedili treba čuvati, ali još nam pažljivije valja čuvati jedni druge. Nemojmo dopustiti da se zbog ostavštine naših pokojnih među nama ugasi ljubav.“

Propovjednik je posebno pozvao da uvijek dopuštamo Kristu da nas mijenja, usmjerivši našu pozornost na milosrđe koje se, kako je rekao, uči ondje gdje nas nečija slabost zamara, kada drugoga ne svedemo na njegov najgori postupak i kada pomognemo čovjeku koji nam ne može uzvratiti.

Čisto se srce oblikuje kada prestanemo živjeti dvostruko, jedno pred ljudima, drugo u skrovitosti i kada se pred Bogom prestanemo opravdavati za ono što kod drugih osuđujemo.

Na kraju je nadbiskup Kutleša potaknuo da se nikada ne prestanemo nadati novom susretu s našima koji su otišli prije nas te zaključio: „Zato se danas, i sa suzama u očima, radujemo svetima. U njima gledamo dovršeno djelo Božje milosti: oprošten grijeh, iscijeljene rane, ljubav oslobođenu sebičnosti. Njihova nas radost ohrabruje da ostanemo vjerni Kristu i onda kada je teško. Svoje pokojne s nadom povjeravamo tomu zajedništvu. Molimo da ih Gospodin očisti i primi među svoje svete te nama daruje da se jednom u Njemu ponovno susretnemo.“