Mons. Mikleniću, nekoliko desetljeća novinarstva je iza Vas, i ova nagrada je priznanje za Vaš cjelokupni rad. Brojni izazovi su iza Vas, ali i pred Vama.

To je nagrada Glasu Koncila, za trud koji je uložen, ne samo s moje strane nego od mnogih ljudi. Svake godine u Glas Koncila se javi najmanje 800 različitih ljudi sa svih strana naše Domovine koji ne pišu samo vijesti nego progovaraju o ključnim pitanjima naše Crkve i našeg društva.

I u tome je velika vrijednost Glasa Koncila. Vjerujem da je moje modeliranje svega toga zapravo samo mali, sitan posao, a priznanje treba ići svim tim ljudima.

Rekao bih onima koji kreiraju medijski sadržaj da je iznimno važno biti ponizan, malen, svjesno biti u službi istine, u službi pravih vrednota.

No, Vi ste snosili i odgovornost za sve uredničke odluke, isticali ste neke teme u prvi plan koje nisu uvijek bile ugodne za Crkvu i društvo. Vi ste zapravo bili, ako tako mogu reći, prvi na udaru. Kako ste se s tim nosili?

Mogu reći da sam iskreno živio poziv novinara, prateći trajno što se zbiva. Informirao sam se na što je moguće vjerodostojnijim izvorima i crkvenih i društvenih zbivanja.  Zahvaljujući tome mogao sam prepoznavati neke aktualne teme pa ih onda i isticati.

Ipak, potrebna je bila hrabrost. Posebno u vrijeme komunizma, ali i u vrijeme demokracije.

Doista je bila potrebna hrabrost. No, moram reći da sam tu iznimno privilegiran jer sam svećenik i moja egzistencija ne ovisi ni o ovom poslu niti o političkoj vlasti tako da sam mogao biti slobodan. I zahvaljujući tome smatram da sam bio dužan otvarati neka pitanja koja se nekima i nisu sviđala, da bih služio općem dobru. Mislim da je to bit poslanja Crkve i da bi mogao svjedočiti prave vrednote morao sam tako postupati.

Došlo je neko novo vrijeme, novih medija, digitalizacije medija, ali Vi ističete da “papir” ne smije otići u povijest?

Kad bi se moderni mediji koristili za komunikaciju koja će dovesti do susreta oči u oči, do zajedničkog stola, do zajedničkih druženja, onda bi to bilo idealno. Ali ako se u potpunosti prepustimo samo tim novostima koje takvi mediji pružaju, a zaista često nude potpuno nepotrebne i suvišne vijesti koje nas okupiraju, onda dozvoljavamo da nam se zapravo briše pamćenje i to je vrlo opasno.

A da bi se nešto znalo, da bi se zapamtilo, kažu stručnjaci da je potrebno čitati s papira. I zato mislim da je strašno važno da nam se ne dogodi da buduća pokoljenja budu ljudi koji su bez pamćenja i koji premalo znaju da bi uopće mogli razumjeti situaciju, da bi mogli biti i kritični ili kreativni.

Rezultati istraživanja o vjerskoj tematici u hrvatskom medijskom prostoru koje je ponudilo Hrvatsko katoličko sveučilište pokazuje da govor o Crkvi nije toliko negativan kao što se često ima dojam u vjerskim krugovima.  Ipak, imaju li katolički novinari i mediji svojevrsnu odgovornost i za svoje kolege iz tzv. svjetovnog novinarstva?

Katolički mediji daju sadržaje. Tko želi učiti, i bolje upozna(va)ti Crkvu, ako prati katoličke medije za to itekako ima priliku.

Nažalost, među kolegama koji se bave i ovim našim temama često je prisutna površnost, a mi tu malo možemo učiniti. Mi smo toliko puta pisali i neke teme opširno obrađivali, ali ako netko za time ne želi posegnuti i pročitati, onda to ostaje zakopano blago.

Što poručiti novinarima, onima koji kreiraju medijski sadržaj, ali i onima koji ga konzumiraju?

Rekao bih onima koji kreiraju medijski sadržaj da je iznimno važno biti ponizan, malen, svjesno biti u službi istine, u službi pravih vrednota.

A onima koji konzumiraju medijski sadržaj, ako žele imati suvremeniji pogled i na Crkvu i na kretanja u Crkvi, na idejna kretanja, nade i poteškoće s kojima se Crkva suočava, onda su naši mediji nezaobilazni.

Zaista bih želio da svi naši vjernici puno više prepoznaju Božji blagoslov koji imaju zahvaljujući svom tom mnoštvu medija koje imamo u našoj Crkvi.