„Što iz usta izlazi, iz srca izvire.“ Mt 15, 18

Na što je Isus mislio kad izgovara riječ srce?

Kad Isus kaže srce, misli na um, koji je glavni dio duše, o kojem ovisi cijeli njegov život.

Stoga je potrebno, prema stanju njegova srca, čovjeka nazvati čistim ili nečistim.

I sve što ne dopre do duše, ne može donijeti moralno onečišćenje čovjeku.

„Meso“ dakle, budući da ne dopire do duše, ne može u svojoj vlastitoj prirodi onečistiti čovjeka; ali pretjerana briga za tjelesno, koja proizlazi iz nedostatka reda u umu, čini ljude nečistima.

I tako se čini da zle misli pripadaju umu, koji se ovdje naziva srcem, i prema kojem se čovjek naziva dobrim ili lošim, čistim ili nečistim, prenosi Nacionalno svetište sv. Josipa.

Iz srca čovječjeg izvire…

Više od zlih misli, međutim, zle su radnje, koje se dodaju u Evanđelju po Mateju 15, 1 – 21:

• preljubi, tj. radnje koje se sastoje u oskvrnuću bračne postelje drugih;
• blud, što su nezakonite veze između osoba koje nisu vezane brakom;
• ubojstva, kojima se nanosi smrtna ozljeda osobi bližnjega;
• krađe, kojima se dobra otimaju;
• lakomost, kojom se stvari nepravedno drže;
• zloća, koja se sastoji u klevetanju drugih;
• prijevara, u nadmudrivanju;
• razuzdanost, kojoj pripada svaka pokvarenost uma ili tijela;
• zlo oko, tj. mržnja i laskanje, jer tko mrzi, okreće zlo i zavidno oko na onoga koga mrzi, a laskavac, gledajući poprijeko na dobra bližnjega, navodi ga na zlo;
• bogohuljenja, tj., greške počinjene protiv Boga;
• oholost, tj. prijezir prema Bogu, kad čovjek dobro, koje čini, ne pripisuje Bogu, nego svojoj kreposti;
• bezumlje koje se sastoji od pogrešnih misli o Bogu; jer se protivi mudrosti, koja je znanje o božanskim stvarima.

Sva ta zla dolaze iznutra i onečišćuju čovjeka.

Sve takve stvari proizlaze iz unutarnje volje, po kojoj je čovjek gospodar svojih vlastitih postupaka.

Naš Gospodar ukazuje na ljudsko srce kao izvor iz kojeg nastaje kretanje strasti.

Strasti su mnoge. Temeljna je ljubav izazvana privlačnošću dobra. Ljubav budi želju za odsutnim dobrim i nadu u njegovo postizanje.

Ovaj pokret završava u užitku i u radosti posjedovanja dobra.

Emocije i osjećaji mogu se pretvoriti u vrline ili izopačiti u mane.

U kršćanskom životu Duh Sveti vrši svoje djelovanje mobilizirajući cijelo biće, uključujući njegove boli, strahove i tugu, kao što je očito u agoniji i muci Gospodinovoj.

U Kristu, ljudski osjećaji mogu dobiti svoje savršenstvo u milosrđu i božanskom blaženstvu.

Moralno savršenstvo sastoji se u tome da čovjeka na dobro ne potiče samo njegova volja, nego i njegova osjetilna težnja, prema ovim riječima psalma: srce moje i tijelo moje kliču Bogu živomu.

mons. Marko Kovač/ Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Životopis

Mons. Marko Kovač rođen je 10. siječnja 1981. godine u Zagrebu. Kršten je 15. ožujka 1981. u župnoj crkvi sv. Josipa na zagrebačkoj Trešnjevci, gdje je 7. listopada 1995. primio i sakrament svete Potvrde.

Odrastao je na Trešnjevci, pohađao je osnovnu školu od 1987. do 1995. godine, a potom nastavio školovanje u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji u Zagrebu kao vanjski učenik (1995.–1999.), gdje je 1999. godine položio maturu. Iste godine stupio je u Nadbiskupsko bogoslovno sjemenište te započeo studij filozofije i teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu.

Nakon dvije godine studija, 2001. godine poslan je u Rim, gdje je nastavio formaciju na Papinskom sveučilištu Gregoriana, boraveći u kolegiju Germanicum et Hungaricum. Dana 24. lipnja 2004. stekao je bakalaureat te se potom vratio u Hrvatsku.

Za đakona je zaređen 18. lipnja 2005., a za svećenika 17. lipnja 2006. godine.