Biskupsko geslo mons. Ferenca Fazekasa, subotičkog biskupa je „Spe gaudentes“. Riječi gesla „Spe gaudentes“, uzete su od sv. Pavla, zaštitnika Subotičke biskupije, a u cjelovitosti glase: „U nadi budite radosni, u nevolji strpljivi, u molitvi postojani!“ (Rim 12,12). Apostol narodâ s ljubavlju bodri povjerenu mu zajednicu. Tako i pastirsko djelovanje Ferenca, usidreno na službi apostolâ, postaje zauzetost za dobrobit stada kojega treba utvrditi u radosti, strpljivosti i postojanosti.

Ferenc Fazekas rođen je 29. rujna 1958. godine u Bečeju. Biskupijsku klasičnu gimnaziju „Paulinum“ u Subotici pohađao je kao pitomac istoimenog malog sjemeništa. Potom je kao bogoslov Subotičke biskupije period od 1977. do 1984. godine proveo na odgoju u Nadbiskupijskom bogoslovnom sjemeništu u Zagrebu, gdje je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu studirao filozofiju i teologiju. Za svećenika Subotičke biskupije zaređen je 29. lipnja 1984. godine u subotičkoj katedrali Sv. Terezije Avilske. Prve dvije godine svećeničke službe djelovao je kao župni vikar u župi Presvetog Trojstva u Somboru, da bi potom dvije godine vršio službu župnog vikara u Bačkoj Topoli, uz što je 1986. godine bio imenovan i upraviteljem župe u Bajši. Službu upravitelja župe u Bogojevu i Srpskom Miletiću obnašao je od 1988. godine. Župničku službu vršio je od 1994. godine u župi Sv. Franje u Senti, zatim od 1998. godine u Bačkoj Topoli, te je 2021. godine imenovan župnikom župe Sv. Jurja u Subotici.  U razdoblju između 2005. i 2012. godine vršio je službu dekana Bačkotopolskog dekanata, a od 2012. do 2020. godine bio je arhiprezbiter Potiskog arhiprezbiterata. Godine 2020. imenovan je generalnim vikarom Subotičke biskupije. Ovu službu vršio je sve do smrti biskupa Večerina, te je 29. kolovoza 2022. bio izabran za dijecezanskog upravitelja Subotičke biskupije. Dana, 7. listopada 2023. papa Franjo imenovao ga je subotičkim dijecezanskim biskupom. Dana 11. studenoga 2023. zaređen je za biskupa u katedrali svete Terezije Avilske u Subotici. Glavni posvetitelj bio je zagrebački nadbiskup i metropolit Dražen Kutleša, a suzareditelji mons. dr. Balázs Bábel kaločko-kečkemetski nadbiskup i metropolit i mons. dr. Vlado Košić, sisački biskup.

Preuzvišeni biskupe Ferenc, recite nam nešto o sebi, svom djetinjstvu, obitelji  i župi u kojoj ste odrastali?

Rođen sam u Bečeju 1958. godine u katoličkoj obitelji. Moji su roditelji bili poljodjelci. Osim svojih roditelja imao sam i mlađu sestru. Moje rodno mjesto podijeljeno je na tri župe. Pripadali smo župi Svetoga Antuna Padovanskoga. Cijela moja obitelj je redovito sudjelovala na nedjeljnim Svetim Misama, nekada smo i zajedno molili kod kuće. Osim toga, što sam rado išao na Svetu Misu, volio sam i vjeronauk. Tako sam, Bogu hvala, odrastao u vjerskom ozračju.

Vi ste teologiju završili u Zagrebu. Bilo je to daleke 1984. godine. Što Vam je ostalo u sjećanju iz tog razdoblja? Sjećate li se kolega studenata, i vaših omiljenih profesora? Koga biste od profesora izdvojili, a da je na Vas ostavio vrlo dobar dojam kao profesor i svjedok vjere?

Moj studij i zagrebački dani su mi ostali u lijepom sjećanju. S kolegama studentima sam bio u dobrim odnosima. Znali smo lijepo popričati, nekada smo  i raspravljali o teološkim temama. Teško je koga izdvojiti od kolega jer je svaki od njih nosio neke svoje kvalitete, a o profesorima mogu slobodno reći da su nam bili svjetskog glasa. Ne samo što su imali ogromnog znanja, nego su bili zaista istinski svjedoci kršćanske vjere. Bili su duhovni ljudi. Kada smo ih pitali o nekim gorućim problemima, spremno su se uključili u razgovor i podijelili s nama svoje znanje i životno iskustvo. Kao i kod svojih kolega, ne bih ni tu nikoga izdvojio jer su svi bili uistinu izvrsni na svojim područjima. Uvijek ću biti zahvalan njima, jer su nam puno značili u oblikovanju naše kršćanske vjere kao i u formiranju mog svećeničkog poziva.

Sada ste subotički biskup. Recite nam nešto o Subotičkoj biskupiji. Koliko ima župa Vaša biskupija i koji je broj vjernika katoličke vjere prema novim statistikama?

Naša Subotička Biskupija prema novim statistikama ima vjerojatno oko 170.000 vjernika katolika. Imamo oko 90 župa. Čak smo ovdje u Bačkoj manjina u odnosu na ostalo stanovništvo.

Svaka biskupija ima svoje specifične probleme, teškoće u pastoralnom djelovanju. Koji su trenutno gorući problemi u biskupiji?

Imamo više tih gorućih problema. Materijalno stanje naših starih crkava gdje praktično više nemamo svoje vjernike. Te crkve su u veoma lošem stanju. Razmišljamo o konzerviranju tih naših vjerskih objekata. Problem je i naše sjemenište „Paulinum“ jer tamo imamo sve manje učenika. Imamo dosta svojih starih svećenika i bit će uskoro problem kako popunjavati te župe. Tako će u budućnosti župnici morati pastoralno skrbiti za više župa. Mnogi ljudi nam odlaze u inozemstvo, a to su većinom mlade obitelji, malo je novog mladog naraštaja. Naša stolna bazilika je također u lošem stanju. Ona je sagrađena na nestabilnom terenu, pa zbog toga ima pukotina na svom pročelju. Čeka se njezino saniranje, popravak, a cijena svega toga je ogromna…

Znam da je subotička biskupija i Vojvodina višenacionalna sredina. Kakav je suživot vjernika katoličke vjere, pravoslavne vjere i drugih vjera u Vašoj biskupiji?

Vojvodina je oduvijek bila višenacionalna i višekonfesionalna sredina. Osim nekih teških povijesnih trenutaka, ljudi su uglavnom otvoreni jedni prema drugima, poštujući međusobno svoju raznolikost i različitost. Više puta imamo susrete s pravoslavnim svećenicima i njihovim vjernicima, kao i s pripadnicima reformirane i evangelističke crkve. Posjećujemo jedni druge prigodom nekih slavlja, a ponekad i nevezano i spontano. Možemo također s njima popričati, čak i o nekim teološkim pitanjima i pastoralnim problemima koji tište sve nas.

Biti biskup je nekada bilo, ali je i sada, vrlo teško poslanje. Mnoge oči su uprte u Vas. Očekivanja vjernika su velika jer očekuju od vas jasne katoličke stavove o mnogim životnim problemima. Na koje probleme nailazite u svojoj biskupskoj službi?

Zaista, mnogo se očekuje od jednog biskupa, kao da on može sve nastale probleme rješavati, a i suvremeni svijet stvarno nagomilava puno toga. Svakako naše je poslanje, da propovijedamo Kristovo Evanđelje i u Njegovom nauku učvrstimo svoje vjernike. I u naše subotičko biskupijsko društvo su doprle nove čudne ideologije, a to doista zbunjuje sve nas. Naravno, tu moramo iznijeti odvažno, smjelo i ustrajno naše kršćanske vrednote, jer samo one mogu dati utjehu i pozitivna usmjerenja u životu čovjeka. Dok sve druge ideje i ideologije vode ljude u neko bespuće. Nažalost, možda je to nekima baš u interesu. Dakako, problem je i osiromašenje naših ljudi, nezbrinutost staraca, gdje naš Caritas ima dosta posla: kako im pomoći, kako im priskrbiti ono što je prijeko potrebno za njihov život.

Katolička crkva nadilazi nacionalne granice. Svi smo jedno u Kristu. Pripadamo univerzalnoj Crkvi na čelu sa papom Franjom. Vi ste po nacionalnosti Mađar. Izvrsno govorite hrvatski i dakako mađarski jezik. Kako je biti biskup Hrvatima i Mađarima? Riječ je dakako o dva različita mentaliteta, o različitim običajima, različitoj tradiciji. Po kojem ključu se određuje koji će biti liturgijski jezik u župi, ako u istoj župi ima katolika Mađara i Hrvata. Mora li biti neki prevladavajući postotak za to, ili je to stvar dogovora?

Volim i hrvatski i mađarski narod jer sam svoj život proveo i među Hrvatima i među Mađarima. Budući da sam prvenstveno katolik smatram sebe pripadnikom jednoga i drugoga naroda. Drage su mu tradicije i običaji oba naroda. Naši svećenici uglavnom znaju oba jezika. Imamo jednojezične župe, gdje dakako prevladava jezik te sredine u liturgiji. U dvojezičnim župama pak koristimo oba jezika prema ustaljenom običaju. Osim Hrvata i Mađara imamo i Slovake i vrlo mali broj Nijemaca, Srba, zatim u nekim mjestima i Roma. Tako u našim liturgijskim obredima koristimo još i slovački i njemački jezik.  

Postoji li u Vašoj biskupiji blagoslov obitelji i kuća kao u Zagrebačkoj nadbiskupiji?

Kod nas nije tako karakterističan običaj blagoslova obitelji i kuća. Međutim, imamo nekih župa koje prakticiraju to kao u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Tako u nekim našim župama nije taj blagoslov usredotočen samo na božićno vrijeme, nego i preko godine traže to oni vjernici koji su obnovili svoj dom ili kada su se preselili u novu kuću.

Uvijek je važno pitanje kako financirati popravak župnih objekata, kako dati pristojnu nagradu župnicima, kapelanima za njihov rad. Tko brine o popravcima župnih objekata i tko plaća tu obnovu? Pomaže li vam država kod većih restauratorskih zahvata na biskupijskim i župnim objektima?

Naši svećenici imaju pristojnu nagradu, mislim da nitko od njih ne gladuje i ne oskudijeva u najvažnijim životnim potrebama. Međutim negdje su naše župne zgrade u žalosnom stanju, a i stanje nekih naših crkava je također zabrinjavajuće. Nekim našim župama su vraćeni posjedi, zemlja, i to u nekoj mjeri omogućuje renoviranje naših objekata. Neki naši župnici učestvuju u raznim natječajima, a i mađarska Vlada i u zadnje vrijeme i hrvatska Vlada nam pomažu u saniranju ili u izgradnji novih objekata. Nešto nam dotiraju lokalne vlasti, kao i pokrajinska i republička vlada.

Svugdje u svijetu, pogotovo u Europi osjeća se već pomalo manjak duhovnih zvanja. Kako stoji Subotička biskupija sa pastoralnom pokrivenosti svih župa sa župnicima? Imate li dovoljan broj svećeničkih i redovničkih zvanja?

Naravno, i kod nas je manjak duhovnih zvanja. Nekada smo mi katolici bili u većem broju i hvala Bogu imali smo i duhovnih zvanja. Za sada su pokrivene sve naše župe, ali za par godina imat ćemo golemi problem na tom području. Trenutno imamo četiri bogoslova dijecezanskih i dvojicu u salezijanskom redu.

Osjeća li se u Vašoj biskupiji depopulacija, starenje stanovništva i odlazak u druge krajeve i države, kako se kaže, „trbuhom za kruhom“?

U ovim zadnjim desetljećima naše katoličko stanovništvo se prepolovilo. Mnogi odlaze u inozemstvo u nadi ljepšeg i boljeg života. Većinom su to mladi bračni parovi sa svojim obiteljima, tako da je starenje vidljivo u našoj mjesnoj Crkvi. Sve je veća potreba za osnivanjem staračkih domova, jer njihova djeca više nisu tu.

Razgovarao: Vladimir Trkmić