Razmišljati o Kristovu životu i o svemu onom što je činio neiscrpna je riznica u kojoj uvijek možemo otkriti nešto novo. Tako nam i izvještaj o Gospodinovu preobraženju otkriva mnogo toga. Iako na se na prvi pogled može učiniti da je vrlo apstraktno, nekako iznad mogućnosti našega shvaćanja, to je izvješće zapravo vrlo konkretno i donosi nam važne smjernice za život.

Prva scena evanđeoskog ulomka stavlja pred nas Krista i njegove učenike Petra, Ivana i Jakova koji odlaze na goru. Krist pred njima čini nešto veličanstveno, preobražava se. Možemo primijetiti kako učenici imaju potpuno povjerenje u svoga Učitelja, pa iako se dogodila vrlo čudesna stvar, učenici ostaju s Kristom, ne bježe, niti se skrivaju. Da tomu nije tako, Petar sigurno ne bi povikao: Dobro nam je ovdje biti! Zaustavio bih se, braćo i sestre, upravo na tome: dobro nam je ovdje biti.

Trojica učenika, rekli smo, svjedoče nečemu veličanstvenom. Krist im predskazuje, najavljuje ono što se u konačnici ima zbiti njegovim uskrsnućem. Dakako, oni to ne razumiju, ali osjećaju mir, oduševljenje zagledajući se u preobraženoga Isusa. Jednostavno ne žele otići otamo. Znaju da se silaskom s gore vraćaju u surovu stvarnost života. Pa koji to od nas na njihovome mjestu ne bi želio ostati gore s Isusom?! Ali – baš tu dolazimo do poante. Isus ne želi da ostanu gore, već se zajedno s njima vraća svakodnevici. Kao da im govori: Nije još vrijeme. 

Danas, draga braćo i sestre, upravo ta pretjerana želja „ostati gore“ prisutna je i među ponekim vjernicima. Od te prevelike želje da se ostane gore prestaje se primjećivati životna stvarnost. Zaboravlja se da nam ipak Bog daje sve prilike života u kojima se nalazimo, ne da ih zanemarujemo i bježimo, već da se uhvatimo u koštac s njima. Sve se više pojavljuju razni duhovni programi koji sve životne probleme rješavaju molitvom, određenim duhovnim metodama i toliko zasljepljuju ljude od silnoga gledanja prema gore da oni jednostavno prestaju vidjeti stvarnost oko sebe. I umjesto da problem riješe, problemi se često počinju nagomilavati. To nikako ne znači, braćo i sestre, da čovjek ne treba moliti, da se ne treba povlačiti u osamu, osluškivati što mu Bog govori. Baš suprotno, treba i mora, ali kad takav način života počne odvlačiti od životne stvarnosti, životnih križeva, borbi s različitim kušnjama, obiteljskih obveza, to tada postaje znak da se ipak otišlo krivim smjerom. Mi vjerujemo u proslavljenoga Krista, Krista kojega ćemo gledati licem u lice, no ne smijemo zaboraviti da još nije došlo vrijeme za to. Ovo što sada živimo ipak je ulaznica za ono puno ljepše, ali zato pazimo kako odgovaramo na životne poteškoće i kušnje koje nam dolaze, kakvi smo u odnosu na druge s kojima dijelimo životnu stvarnost, pomažemo li jedni drugima nositi životne križeve kako bismo u konačnici prispjeli do proslavljenoga Kristova lica? Danas je toliko bitno shvatiti da Bog ne mrzi svijet, da ga nije stvorio samo da bi ga mogao kažnjavati, već da ljubi svakoga od nas i da želi da se svi ljudi spase. A one križeve i one situacije koje si nitko ne želi, a ipak dođu, ne trebamo doživljavati kao prokletstvo, već kao priliku za dublji susret s Bogom. No, ne smijemo zaboraviti da smo još uvijek dolje, da nismo na gori preobraženja na kojoj gledamo proslavljenoga Krista. Ono što nam treba davati snagu jest vjera da iako smo dolje, i teško nam je, često nepodnošljivo teško, Bog je tu s nama, jer sȃm nam je rekao: Ja sam s vama do svršetka svijeta. 

Molimo preobraženog Krista i u ovom korizmenom vremenu da i mi postanemo dionici te preobražene stvarnosti. Molimo da preobražava naše živote kako bi uvijek ispunjeni snagom njegove prisutnosti sve više postajali autentični svjedoci Radosne vijesti. Sami svojim snagama nikada u tome nećemo uspjeti, zato tražimo njegovu milost koja će nas osnaživati i voditi ka vječnome životu u ljubavi Božjoj.

Uz dopuštenje uredništva, propovijed vlč. Roberta Erka prenosimo iz Vjesnika Đakovačko-osječke nadbiskupije na koji se možete pretplatiti OVDJE.