Intervju s legendarnim Ćirom objavljen je 12. listopada 2008. u Katoličkom tjedniku Nedjelja ba broju 41/2008. Razgovor prenosimo u cijelosti:

Rođeni Travničanin, čovjek čije je ime zlatnim slovima upisano u anale uspjeha zagrebačkih Modrih, kreator najvećeg hrvatskog športskog ponosa (1998.), dovoljno je kazati: Ćiro. Imenom Miroslav Blažević, „trener svih trenera“, odnedavno je izbornik nogometne vrste BiH.

Neki su govorili da je star, neki da će njegov angažman kao bh. izbornika biti njegov labuđi pjev, Ćiro je, pak, radio po svome. Rezultat protiv Estonije od 7 : 0, nikoga nije ostavio ravnodušnim. Uslijedili su hvalospjevi koji su ponekad sezali čak dotle da se stvarao kult ličnosti, a Ćiro uvijek isti: jednostavan, nasmijan, duhovit i britak.

Premda ga je ovih dana sustigla bolest, obveze oko reprezentacije (ogled s Turskom) i mnogo drugih stvari koje čine svakodnevicu, gosp. Blažević je pristao na razgovor za Katolički tjednik. Poduzetan i energičan, kakav jest odmah je prešao na konkretno. Početna konverzacija je bila: –Imaš pitanja? – Imam. – Đe su ti? – Evo ih kod mene. -Hajd’ na brzinu, žurim. Bit ću vrlo kratak. Hajde kreni. I otpočeli smo razgovor.

Tri puta su Vas već do sada proglašavali herojem na ovim prostorima: ’82. kada ste s Dinamom nakon 24 sušne godine osvojili prvenstvo; ’86. kada ste NK Prištinu doveli u Prvu ligu; te nezaboravne ’98. i trećeg mjesta na svijetu s reprezentacijom Hrvatske. Je li na pomolu još jedan sličan slučaj?

Čuješ, nemoj to. To je ono što ja želim ali koliko ću u tome uspjeti…? Ja sam jako motiviran i pazim da ne napravim nikakvu pogrešku kako bih mogao na stranu staviti i sreću. Vodili ste Hrvatsku reprezentaciju. U medijima se govori da se neki igrači redovito prije utakmice mole Bogu. Je li to tako bilo i u Vaše vrijeme? Ma, ja sam još 1982. godine poveo cijelu ekipu u katedralu. Još ’82…

Još  s Dinamom, znači..

Pa, ja.

Od igrača, recite mi tko se od one slavne generacije – na koju se mi još uvijek pozivamo – iz ’98. najviše priklanjao Crkvi?

Boban, Boban je tu bio… ali svi, svi su oni veliki pobornici svoje vjere i nikad se nije dogodilo da izađemo na igralište prije nego što zamolimo Boga da nam pomogne.

Što mislite je li u BiH, moguće ostvariti sličnu atmosferu? Čuješ, ovo je jako komplicirano… pa ti znaš kakva je situacija u BiH: oni će klanjat, oni će se krstiti sa tri prsta, oni će s pet.. sad je ova demokracija. Ja sam 1982. došao u katedralu i tamo poveo i Džemu Mustedanagića i Boru Cvetkovića…

…nikad se nije dogodilo da izađemo na igralište prije nego što zamolimo Boga da nam pomogne.

Koje kvalitete trener treba posjedovati? Za Vas govore da ste veliki psiholog, motivator?

Ma, sine moj, za trenera je najvažnije znanje: zna li radit svoj posao ili ne zna!

Može li se to znanje nekako steći, naučiti ili se čovjek jednostavno rodi s tim, Vi imate karizmu?

Da, ali ne s jednom značajnom ekipom. Pogotovo ne s ekipom koja se zove reprezentacija jedne zemlje. Tu valja znati ono što radiš!

Znalo se često dogoditi da se s Vaše strane čuju neke sitne psovke. Vodite li se prema onoj: „nemoj ništa što ispod dva metra“ ili se desi da neka izleti?

Nekad se izleti, na žalost: to mi ne ide na čast, ali se kontroliram. Ipak, odem svaku nedjelju na ispovijed i pričest. Smatram da je to važnije od grijeha. Zadnji put mi je svećenik rekao: ‘Nikad nikome nisam dao manju pokoru’. Tri ‘Očenaša’, ‘Zdravo Marije’ i ‘Slava Ocu’ al’ uzmi i pet ‘Vjerovanja’ jer ovo što si psovao…

Imate sina i dvije kćeri, a k tomu još pet unučadi. Što da, upravo netko od Vaših unučadi sutra kaže: hoću bit svećenik ili časna sestra, što biste mu Vi rekli?

Poljubio bih ga u čelo i rekao: Sine budi svećenik jer to je najčasnija i najteža profesija. Samo tako? Ne biste ga nimalo odvraćali, jer ima roditelja koji kažu: gdje ćeš tamo, ne mogu se ženiti i sl. Ma bježi, mani te roditelje. To nisu roditelji.

Sine budi svećenik jer to je najčasnija i najteža profesija.

Koliko je onda prema Vašem mišljenju obitelj važna?

Ma, nema bez toga ništa. Tko nema tu sreću da ima obitelj i da mu ona bude baza u svim nedaćama koje susrećeš u poslu to je onda jedan veliki hendikep. To se ne može ili vrlo teško može nadoknaditi.

Sjećanje na pokojnog predsjednika Tuđmana. Recite mi po čemu se pokojnog predsjednika najviše sjećate?

Po njegovoj pravičnosti, fanatizmu za pozitivno, patriotizmu i ljubavi za narod.

Biste li se složili kada kažemo da bez predsjednika Tuđmana ne bi bilo ni Hrvatske?

Ne samo složio, nego naglašavam: nikad pa ni onda da nije njega bilo ne bi ni Hrvatske bilo. I samo ljubomorni hoće da omalovaže njegovu ulogu i samo ovi falsifikatori povijesti oni mogu lagati da je on bio protiv ujedinjene Bosne. Da je on bio ovo, da je bio ono… Znaš, pa sad ćemo vidjeti, evo, kad Zagorec dođe na sud. Ovaj je Mesić vikao toliko kako je Tuđman, koliko je Tuđman pokrao. Ma nikad ništa nije uzeo niti jednog centa… sad ćeš vidjet… niti ga je to interesiralo. Njega je interesirala samo Hrvatska. Al’ ti si se raspričao k’o da ćeš knjigu pisat..

Pa, moramo tako, ipak ne dajete svaki dan intervju za Katolički tjednik…

Hajde onda dobro, kad je katolički, ali požuri.

Rodoljub voli svoje, nacionalista mrzi tuđe, a za Vas možemo reći da ste sigurno rodoljub?

Jesam rodoljub i volim ljude tako da ja i ti možemo biti samo pozitivci.

Samo za kraj: Pomiritelj Hrvata i muslimana kažu bit će Ćiro?

Pet para ti ne valja to pitanje, a do sad si bio kao najveći novinar. Koga ću pomiriti pa oni se nisu u biti ni bili posvađali. To je samo umjetna tvorevina od idiota koji će umrijeti nesretni.

Pa ipak nekako muslimani, nas Hrvate u BiH, gledaju kao nacionaliste. Mnogi kažu: Vi navijate samo za Hrvatsku, a ne volite Bosu. Sad je Ćiro trener BiH, pa je moguće da će i Hrvati malo drugačije promatrat ovu reprezentaciju, te će tako Ćiro bit pomiritelj?

Nemoj me molim te tako. Ja to ne mogu nikako da prihvatim kao da smo zavađeni, ali eto ako si ti, živeći u toj situaciji bolje informiran onda dobro. Svi su već shvatili kakva je to glupost bila i svi se već pomirili, a ja ću s ovim rezultatima pokušati stvoriti entuzijazam jer u takvom ambijentu se najlakše mirimo. Zafrkano je kad gubiš utakmice, pa ono svi ljuti… koga ćeš ti tada pomirit..Na kraju sam uz zahvalu gosp. Blaževiću spomenuo da sam i ja svećenik, a njegova je primjedba bila samo njemu svojstvena: „Onda, molim te, ovo ‘Vjerovanje’ što mi je udario tvoj kolega preuzmi na se, jer mi je to stvarno puno.“