Doktorica Čorkalo, svoja promišljanja Kolone sjećanja 2019. godine naslovila je „Dajte, podignite nas na koljenja…“ koju prenosimo s portala Mreže Riječi.

Ove važne riječi izgovorio je vukovarski branitelj, jedan od zapovjednika obrane  Mitnice u TV emisiji iz Vukovara. Mogla ga je čuti cijela nacija. I onaj dio kojeg samo nervira Kolona sjećanja, njezino  nepotrebno ponavljanje. Da im se, kojim slučajem ne bi ukazala stvarnost! Jer, čovjek se može sjećati svugdje, čemu kolona. Tko je željan i koga se podiže na koljena? Hrabri, izmučeni branitelji jedinog doma i Domovine, oni nisu molili na koljenima za svoj život. Oni su padali ranjeni ili mrtvi. Pali su na zemlju ali nisu nikada postali blato. Koji su živi odvedeni, strpljivo su čekali smrt. Zamislimo bilo koga, svoga dragoga ili poznatoga, kako ponižen čeka smrt. Danas, ovaj hrabri čovjek moli svoj narod da se Gradu pomogne, da ih se podigne bar na koljena. Vapaj „žednoga u pustinji“, je minoran primjer spram ovoga. Od onih koji imaju darovanu moć, tko je spreman, pred ovolikom količinom poniženja, tko je kadar spustiti se na koljena i dati, ništa svoga, nego izvoru  dati, vratiti izvor. Umjesto imena trgova i ulica, mi imenujemo jame, rovove, rudnike, ledine, šume.

Druga slika je iz mnoštva okupljenog pred bolnicom. Žena u crnini, na strani od srca ima zakačena dva bedža, dva mladića stara  oko dvadeset godina. Kamera ju je više puta pokazala, i uvijek je bila suza po sredini obraza, ne miče se nego je zapela u dubokoj, bolnoj bori lica. Prste ruku je uplela, stisla jedne među druge, vidi se stisak koji je grč, to je njezino spuštanje na koljena. Tko god je izbliza ovo gledao, ne može disati, ako žena ne udahne.

Treća slika u Koloni. Tužna, zamišljena lica. Hoda se kilometrima. Ima se vremena za misliti i za ne misliti. Predsjednica Domovine vodi  djevojčicu koja je uz svoju majku, Željku Jurić. Željku znamo iz Kolone od prije dvadesetpet godina, kao djevojčicu u plavom kaputiću, punu plača. Bila sam na predstavljanju knjige koju je ta mlada žena napisala o svom životu „kolonaša“. Ne petokolonaša. Ti nisu bili uplakani ni onda ni sada. Ljudi koji su došli kupiti njezinu knjigu i vidjeti je, iz poštovanja, pitali su je  može li biti malo veselija a ne uvijek zamišljena i tužna. Rekla je da se trudi, radi što može, a vidi da teško može. Čega je život krcat, posebno u vrijeme kad tomu nije vrijeme, njemu se slika ne mijenja nego ponavlja. Da su je među se stavili svi najvažniji na svijetu, nitko joj ne može vratiti njezin ubijeni svijet. Ljude. Voljene. Nevoljenih nije bilo. 

Četvrta slika je na groblju. RASKOŠ KRIŽEVA! A još smo ih željni. Da okitimo one koji nenađeni čekaju svoj dan.

Promatrajući Kolonu sjećanja 2021. zapazila je…

Časna sestra pred Vodotornjem drži jedan kraj hrvatske zastave.

Stari čovjek stoji kao kip sa dva bedža zakačena na mjestu srca. Dječačka lica smiju se sa tih sličica. Iz nepokretnih očiju, kao iz fontane, curkom teku slankaste kapljice.

Na sušilu zatvorenog vukovarskog balkona obješena je hrvatska zastava. Drži se za konopac uz pomoć prozirnih kvačica.

Hladan dan bježi u hladnu noć.

Još jedan stari čovjek u predugom i preširokom kaputu ima bedž na kojem je bila radost. 

Izlaze stjegonoše, pozornost popušta. Čuje se žamor i ženski, slatki smijeh.

„Turbo vod“ –  vodi na Trpinskoj cesti.

U Škabrnji žena u crvenom kaputu, visoki dužnosnik u svijetloj odjeći.

Reporteri se natječu u usporedbama porušene Škabrnje i Vukovara. 

Na radiju se voditelj ispričava zbog izbora pjesama u emisiji.  Bit će jedna ljubavna pa jedna domoljubna.

Zajednički hod u Koloni sjećanja prošle godine kišom je natopljen, primjećuje Čorkalo.

17.11.2022. Otkriven spomenik Kati Šoljić. Hrabro su joj ubijena  četiri sina.                                                                                                        

18.11.2022. Pred bolnicom: kiša tuge pod kišobranima.                                                                                                            

Kišobrani su stisnuti, pokrivaju starog čovjeka sa šibenskom kapom na glavi.                                                                      

Program tuge traje, mlada, lijepa djevojka veselo pjeva „Ravnicu.“                                                                   

Rijeka Vuka zamukla.                                                                                                                                                                      

Na mostu Ž.M.N. ima puno ljudi.  Majčina ruka na kamenom licu njezina sina.                                                                             

Ivica Ivanika i Hrvoje Đalto, njihove stope na obnovljenom vodotornju.                                                                                                                                                           

Na znaku pokraj puta na kojem piše „Ovčara“, Žanova majka čvrsto drži putokaz prema smrti. Uzalud joj govore da je junak, to joj ništa ne znači. Nije htio ići u proboj. Njegov brat im ne želi oprostiti.            

Čovjek svjedoči: tražili su da oni, branitelji, čuvaju zarobljene iz vukovarske kolone. 

Četnička kokarda veća nego je kapa.

Zastava: „Široki brijeg“

„Uvjeravaju me da je prošlo. Nama nikada ne će proći.“ 18.11. u podrumu čekao kao ranjenik za predaju.

Zastave: „Nova Bila“, „Tomislavgrad“, „Kaštela“, „Vrlika“.

Čovjek na groblju sjedi sam  i kisne.

Glavašević: „Odustajem od svega, tko će Vukovar iznijeti iz podruma“

Zastave kisnu nad kabanicama. Lica vojnika ozbiljna kao smrt.    

Velika zastava: „ IN HOC SIGNO VINCES“:  U ovom znaku ćeš pobijediti!

Luka Andrijanić: srušio dva zrakoplova

Mladost, moral- nada u Vukovaru.

Ruže uz križeve pune kiše.

Velika zastava „Ježević, “ Torcida – nacrtano srce i u njemu piše srce.

Razapet „Tomislavgrad“

Dr transfuziolog Edin: krvi je bilo u živim ljudima.

Viktor Jurić: mrtve civile više nitko nije skupljao.

Vučedolska golubica, velika, sama, kisne na kamenu.

Dunave, izbaci sve lažne vijence!

Patke u paru uz šaš u rijeci.

Sa zastava koje nose vojnici cijedi se kiša. Nije im teško.

Glavašević: “Morate iznova graditi najprije svoju prošlost“. Ubijen je, imao je 31 god.

Zastava „BED  BLUE  BOYS“ Zagreb

Velika zastava nasupana kišom, koju drže mladi i na  njoj položene ruže, ubrane, bez života.

Snajperisti nisu gađali u glavu nego u prepone …

Bedž  mladića na starom čovjeku koji je u koloni podupire se štapom.

Fanika Janko: razapeli joj muža a nju u Veleprometu mučili…

Pjesma: „Otišo je otac moj polako… sve je tu a njega nema više“

Na prsima  mnogih žena piše“ Vukovarske majke“

Bedž na majci –  mladić kovrčave kose

Bedž na majici majke,  mladić uredne frizure, u boji.

Zapovjednik Sajmišta: sin mu je ubijen na Ovčari, imao je 18 god, bio je na osiguranju u bolnici. Prokazali su one koji nisu bili osoblje. Časna, medicinska sestra ga je zadnja vidjela i zamolio ju je da kaže  njegovom ocu.

Zastava „Općina Posušje“  nacrtana crkva. Zastava „Kastav“.

Zastava  „Valpovo“ na sredini zastave su invalidska kolica

Čuje se spiker: „Kad čovjek ima djecu onda je sve bolje, naučite djecu da se smiju.“  

Pratila je Kolonu sjećanja i u Škabrnji 18. studenoga 2022. te o tome kaže:

U početku nema kiše. Kiša im pada iz očiju.

Deseci žena sa bedževima na prsima.

Puno je ljudi u narodnoj nošnji.

Počela je kiša. More zastava, kisnu ljudi i zastave. LJUDI NE MIJENJAJU ZASTAVE ZA KIŠOBRANE.

Čuje se glas: „Ovo svijet mora vidjeti“, pokazuju  se slike izmasakriranog stanovništva.

Šime Ražov: „oko osam sati imali smo jednu granatui dobili smo na vremenu pola sata za zaustaviti tenk. Starce su vukli ispred tenka, nismo mogli pucati.“

Mlađi obnašatelj neke dužnosti, usred ovoga, govori o  obnovi kuća, gradnji vrtića, otvaranju OPG-a.

Kolonu sjećanja 2020. godine preskočila je radi korone, a praćenje Kolone ide i dalje.