Karmelićanke Božanskog Srca Isusova sa zagrebačkog Vrhovca u subotu, 17. svibnja svečano su proslavile 100. obljetnicu osnutka Samostana sv. Terezije od Malog Isusa i Dječjeg doma za nezbrinutu djecu. Tom prigodom donosimo priču kako su karmelićanke došle u našu zemlju.

Sve je počelo još 1913. dok je utemeljiteljica karmelićanki Božanskog Srca Isusova bl. Marija Terezija od sv. Josipa boravila u Americi. U pismima s. Mariji Tereziji Demetz opisuje da je susrela siromašne hrvatske iseljenike i emigrante za koje se želi milosrdno zauzeti.

O tome piše i zagrebačkom nadbiskupu koadjutoru dr. Antunu Baueru:

„Iskusili smo u ovo nekoliko mjeseci da su tisuće i tisuće, da, milijuni katolika, izgubljeni za Crkvu. Prema zahtjevima našeg zvanja sabrala nas je Božja Providnost iz različitih naroda, tako da se već sada među nama (u Družbi) govori 11 jezika i tako možemo služiti različitim narodima. Samo nam još manjkaju sestre Hrvatice.“

Nemam riječi da iskažem kako čeznem za jednom kućom u Zagrebu.

Nadbiskup je s velikim zanimanjem pročitao pismo Majke Utemeljiteljice, te ga tiskao i razaslao hrvatskim svećenicima. Majci Mariji Tereziji je uputio poziv da se osnuje jedan dom sv. Josipa, kuća za djecu bez odgovarajuće roditeljske skrbi u Zagrebu.

Želja za osnutkom Karmela BSI u hrvatskom narodu bila je Utemeljiteljici toliko na srcu, da unatoč ratnim neprilikama piše sestri s. Mariji Tereziji Demetz da pođe u Zagreb i ostvari osnutak: „Nemam riječi da iskažem kako čeznem za jednom kućom u Zagrebu. Htjela bih sama poletjeti i potražiti kandidatice“.

Sestre dolaze u Zagreb 1917. te je prvi „Dom sv. Josipa“ otvoren na tadašnjoj periferiji grada.

Sestre su započele svoje misijsko djelovanje u Župi sv. Franje Ksavera. Na sam Badnjak 1917. u Dom su stigla i prva dva dječaka u dobi od tri i četiri godine. Majka im je preminula od tuberkuloze. Otac je plačući predao djecu sestrama rekavši: „Sada mogu mirno umrijeti; djeca su mi u sigurnim rukama.“ Samo osam dana je preminuo u bolnici.

Sada mogu mirno umrijeti; djeca su mi u sigurnim rukama.

S. Marija Terezija Demetz – suutemeljiteljica Karmela BSI u Hrvatskoj s prvom djecom iz doma sv. Josipa na Ksaveru, siječanj 1918. / Foto: Karmelićanke BSI

Osnutak među Hrvatima bio je praćen brojnim poteškoćama, ali i još snažnijim Božjim blagoslovom.

Situacija je bila doista teška, posvuda se otkrivala oskudica i bijeda kao plod prilika ratnih godina. Nadbiskup Bauer dao je sve od sebe da olakša sestrama početak i razvoj Družbe na našim prostorima. Zbog niza okolnosti sestre su se preselile u Hrvatski Leskovac gdje su otvorile „Dom sv. Josipa“ za tridesetero djece.

Majka Utemeljiteljica je s puno ljubavi pratila razvoj Družbe. Govorila je da je Zagreb polazna točka za daljnje osnutke, za istok, za Rusiju, za Aziju… Nakon povratka iz Amerike ona posjećuje sestre u Hrvatskom Leskovcu, te je ovdje boravila dva ili tri tjedna. Osjećala je veliku ljubav prema hrvatskom narodu.

Godine 1925. otvara se novi samostan i Dom sv. Male Terezije za nezbrinutu djecu na zagrebačkom Vrhovcu.

Rastao je broj djece i sestara. Sestre su nastojale ostvariti ideal svoje Utemeljiteljice: živjeti potpuno od Božje Providnosti, stoga su najradije primana ona djeca koja su bila zaista siromašna i za koju nitko nije mogao ili nije htio davati doprinos.

Nadbiskup Antun Bauer u posjetu samostanu u Hrvatskom Leskovcu 1929. / Foto: Karmelićanke BSI

U nadolazećim desetljećima karmelićanke su širile svoje djelovanje u samostanima u Puntu na otoku Krku (1960.), Belici u Međimurju (1969. – 2018.), Slavonskom Brodu (1969.), Strmcu Samoborskom (1977.), Splitu (1979.), Gabela Polju u BiH (1991.) i Bibinjama u Zadarskoj nadbiskupiji (1996.).

Proslavljena 100. obljetnica osnutka samostana sv. Terezije od Malog Isusa