Kostelić je objasnio i tri pojma i tri lokacije koji su obilježili život njihove obitelji i njihove karijere – Sljeme, Mljet i Hintertux. “Bez Sljemena mi, gotovo sigurno, ne bismo postali skijaši. Sljeme je imalo odlučujući utjecaj i na moga oca u njegovoj mladosti, zatim i na sve nas, a na mene posebno. Sljeme je bilo tu kada je bilo najteže i bili smo sretni što smo to bogatstvo mogli iskoristiti. Nadalje, Mljet i njegove ljepote su nas formirale i kao osobe i kao sportaše, zbog toga jer je Mljet u našem kondicijskom treningu igrao ključnu ulogu.

Mi smo se za naše sezone kondicijski uvijek pripremali na Mljetu koji nam je mogao pružiti sve što konkurencija nije imala – more, stijene, vrućinu, kozje staze i neponovljivi mir.

A što reći o Hintertuxu? Austrijanci su inače ponosni, ali i introvertirani. Na dan našega povratka nakon Olimpijskih igara 2002. godine iznad sela su izvjesili veliki natpis ‘Dobrodošli, Kostelići, u svoju domovinu’! Ma, i sad kad o tome govorim, suze mi idu na oči, zbog njihove tihe i postojane potpore još od 1995. godine i vremena kad nismo bili dobrostojeći s novcem te smo se morali snalaziti na razne načine. Ti ljudi su nas dobro upoznali i viđali nas puno puta. Njihovo prijateljstvo nam toliko puno znači i Hintertux će uvijek biti moja druga domovina”, dodao je Kostelić.

Snijegom zameteni

Spominjući često prepričavanu zgodu o Janici koja je prespavala u snijegom zatrpanom šatoru, Ivica je potvrdio da u tome ima istine, ali i naglasio da se pritom često zaboravlja da su od malih nogu boravili u prirodi, spavali pod vedrim nebom i brinuli za različite životinje

“Ali sve smo to razumjeli i zbog toga jer nismo imali novaca i za skijaške karte i za hotel, pa smo se morali snalaziti. Čim smo imali sredstava da bismo spavali u hotelu, odmah smo se premjestili. Dakle, u svemu tome nije bilo apsolutno ničega od nekakve spartanske opredijeljenosti, za što su mnogi nepravedno optuživali oca Antu”, naglasio je Kostelić.

Ivica Kostelić // Photo: Tomislav Miletic/PIXSELL

Na pitanje o prvoj pobjedi u Svjetskom kupu, 2001. godine u američkom Aspenu, sa vrlo visokim startnim brojem 64, što je dosad apsolutni rekord, Ivica je podsjetio da je taj rezultat ostvario nakon niza teških ozljeda i operacija između 1998. i 2001. godine., točnije tri puknuća – križnog ligamenta, potom medijalnog kolateralnog ligamenta i medijalnog meniska. “Tri godine uoči te utrke više sam vremena provodio po bolnicama nego na snijegu. Zato je ta utrka bila konačna katarza, uspjeh koji je otklonio mnoge sumnje i koji je na kraju potvrdio sve u što sam vjerovao. Aspen je uvijek za mene ostao u posebnom sjećanju, jer je ta pobjeda bila nešto zaista posebno.”

Olimpijske igre imaju posebno mjesto

“Mi smo od djetinjstva maštali o nastupu i borbi za odličja na Olimpijskim igrama. Mislim da smo i Janica i ja ulagali uvijek malo više na Olimpijskim igrama, davali možda malo više od sebe što se, na kraju krajeva, i vidi na našim ukupnim rezultatima na tim natjecanjima.

Torino 2006. godine je za mene bio apsolutno ostvarenje sna, jer sam u Salt Lake Cityju četiri godine ranije promašio vrata i tada sam mislio da je to kraj svijeta.

Ivica Kostelić na OI u Torinu 2006. // Photo: Zeljko Lukunic/PIXSELL

Međutim, u Torinu sam osvojio srebro u slalomu, u Vancouveru četiri godine kasnije dva srebra – u slalomu i kombinaciji, a u Sočiju još jedno srebro. Drago mi je da sam mogao postići takve uspjehe na Olimpijskim igrama i podijeliti ih sa sestrom. Mi smo si uvijek postavljali Olimpijske igre kao prioritet. Doduše, nikad nisam osvojio zlatnu olimpijsku medalju, ali ukupno smo, kao obitelj, osvojili 10 olimpijskih medalja!”, dodao je Kostelić.

Utrka na Sljemenu

“U više nastupa na Sljemenu, čak sam četiri puta bio na postolju, uvijek nadomak pobjedi. Ukupno gledajući, vidi se da je postojao konstantan napor osvojiti taj cilj”, podsjetio je Kostelić. U svojim nastupima na sljemenskoj utrci, Snježnoj kraljici, od 2008. Ivica je čak četiri puta bio na postolju, a pobjeda mu je izmicala za, zbrojeno, 86 stotinki. “To uspoređujem s Olimpijskim igrama na kojima sam osvojio četiri medalje, ali zlato sam propuštao za ukupno sekundu i tri desetinke. Ta žarka želja koja postoji za nečim što si sam sebi zacrtao je dvosjekli mač. Daje ti ogromnu energiju, ali te i košta energije, jer se može dogoditi da postane opsesija.

Kada je došla zagrebačka utrka na Sljeme, strašno smo željeli pobijediti pred svojim publikom – i Janica i ja. Janica nikad nije pobijedila, ali sigurno nikad nigdje ne bi odskijala ni onakvu vožnju bez štapa, osim na Sljemenu.

Primjerice, u Kitzbühelu i Wengenu, dva najveća skijališta u Svjetskom kupu i dva najveća klasika, koji se cijene iznad svega, kad pogledaš rezultate koje smo tamo napravili, ja sam najuspješniji skijaš po broju tamo osvojenih bodova. Postavljanjem takvih ciljeva, iako možda nećete postići sve što ste zamislili, ukupni vaš doseg uvijek će biti jako, jako visok”, poručio je sugovornik HKR-a Ivica Kostelić.

Sport je diktatura najjačih

“U vrhunskom sportu se na sportskim natjecanjima okupljamo zato da utvrdimo tko je najbolji. Sportski kriteriji na vrhunskom nivou trebaju biti takvi da možemo bez previše dvojbi utvrditi tko je najbolji. Zato je sport, u svakom slučaju, diktatura najjačih jer on, sam po sebi, izlučuje one koji su najjači i najbolji.

U vrhunskom sportu morate imati i vrhunske kriterije.

Ivica Kostelić na Snow Queen 2008. na Sljemenu // Photo: Igor Kralj/PIXSELL

Ta vrhunska razina i njezini kriteriji nisu uvijek isti, oni se uglavnom kreću prema naprijed, sve više i više dižu ljestvicu, rekordi su sve brži, tehnologija je sve bolja i kriteriji u sportu moraju pratiti taj razvoj. Kada kriteriji u sportu počinju degradirati, to je za vrhunski sport smrt, zbog toga jer se udaljava od te vrhunske razine i približava se, eventualno, amaterskoj razini. Ljude zanima pomicanje ljudskih granica, i to je ono što žele vidjeti. Zato je žalosno da je skijanje kao sport u svojim kriterijima učinilo korak natrag. Nažalost, skijanje se trenutno ne kreće u pravom smjeru. Skijanje je postalo potpuno zaraženo krivim ciljevima, odnosno prvenstveno je pod utjecajem zarade, medija i prezentacija, a zaboravlja se srž i ideal koji stoji iza vrhunskog sporta”, upozorio je Kostelić.

Jesu li današnja djeca dovoljno (p)okretna ili previše zaraženi ekranima?

Otac sam već četvero djece i to nam je svakodnevna tema. Nažalost, mi smo praktički prva generacija roditelja suočena s ovim problemima i nemamo još sve odgovore, možda ni znanja. U svakom slučaju, ova pošast ekrana nikako nije dobra za razvoj. Prije svega, čovjek je građen za kretanje, a mnogi zdravstveni problemi počinju od ne-kretanja! Apsolutno svatko bira svoj put, međutim, nema sumnje da je pošast ekranizacije prešla neke granice i da će se trebati dobro razmisliti na koji način poticati djecu da više izlaze van i više budu u prirodi, kako ih potaknuti da dodirnu svijet i realnost oko sebe.

Ivica Kostelić u elementu // Photo: Jurica Galoic/PIXSELL

Izgradnja vlastitih obrazaca ponašanja i razmišljanja u virtualnom svijetu – koji ne postoji osim u ekranu! – je apsolutno bez uporišta.

Naime, čovjek funkcionira u svijetu u kojem naša djela i riječi imaju stvarne posljedice, ne samo na fizičkom nivou, nego i na mentalnom i duhovnom. Vrlo je problematično na koji će se način djeca suočavati s realnim posljedicama svojih postupaka u pravom svijetu. To je višedimenzionalni problem s kojim se moramo suočiti. Kao i obično, izgleda da je prvi korak na obitelji kroz koju možemo na najbolji način utjecati na svoju djecu i formiranje njihove osobnosti”, zaključio je Ivica Kostelić.