U srijedu je u prometnoj nesreći na magistralnoj cesti u mjestu Grudsko Vrilo život izgubio Josip Zovko, 48 – godišnji splitski glumac imotskih korijena. Splitsko i hrvatsko kazalište ostalo je bez velikog umjetnika, snažne scenske osobnosti, koji je svakoj ulozi, ma koliko ‘velika’ ili ‘mala’ bila, pristupao posvećeno, a Crkva je ostala bez plemenitog čovjeka, istinskog vjernika.

Nastupio je u Pinakoteci Gospe od zdravlja

Jozo je prošao, naime, svojevrsni križni put, odbijao je nemoralne uloge vezane za Crkvu, te je stoga bio razapet. Nekoliko puta su mu prijetili i otkazom. Zato je ‘po kazni’ taj mladi i talentirani glumac dobivao samo rubne uloge ili ništa, a poginuo je na putu upravo zbog jednog angažmana u Međugorju.

Jozo je imao – kažu oni koji su ga poznavali – Božji dar, ‘Božji glas’, i uvijek se rado odazivao i bez honorara pjevao ‘Bogu svome’.

Mnogi će ga se rado sjetiti kroz izvedbu drame ‘Raspeta ljubav – Paola, žena koja ljubi’, praizvedena u Nadbiskupijskom sjemeništu u Splitu 2005. u povodu 150. obljetnice dolaska sestra Anćela u Split, kao i u ulozi apostola Ivana u predstavi ‘Kako je izdan Isus’.

Josip Zovko, bio je plemeniti čovjek i umjetnik, koji je bez presedana odbijao igrati svaku nemoralnu ulogu, u kojoj se neprimjereno govorilo o svećeniku, vjeri, domoljublju, Crkvi i svemu onome što se kosilo s njegovim životnim svjetonazorom.

Živio je skromno i pokopan je skromno, u tišini.

Pogreb Josipa Zovka

Prešao je u ‘život vječni’ glumac, prijatelj, čovjek velikog srca i plemenite duše. Njegova smrt pogodila je sve prijatelje i štovatelje. Odigrao je više od 50 uloga, ali najzapamćeniji u široj javnosti ostat će po ulozi Mate u filmu ‘Da mi je biti morski pas’.

Remek djelo njegove glume bila je i uloga Malog u predstavi ‘Bijelo’ Dubravka Mihanovića za koju je dobio nagradu ‘Veljko Maričić’ na međunarodnome Festivalu malih scena 1998. godine.

Josip se rodio u Imotskom 1970. godine, diplomirao je na ADU u Zagrebu, a stalni član ansambla Drame HNK Split bio je od 1993. Nastupao je i u Gradskom kazalištu mladih (‘Jubovnici’, ‘Kazališni sat’, ‘Libar Marka Uvodića’).

Foto: Valentino Bilić Prcić

Za svoj debi na velikom ekranu u ‘Da mi je biti morski pas’ dobio je 2000. Nagradu hrvatskog glumišta. Josipa znamo također iz filmova ‘Oprosti za kung fu’, ‘Vjerujem u anđele’, te iz serija ‘Vaši i naši’ i ‘Bitange i princeze’.

U kazalištu je debitirao 1990. u Euripidovoj ‘Heleni’, predstavi Splitskog ljeta. U svaki scenski zadatak pokojni je Zovko ulagao cijeloga sebe, kako istančanu senzibilnost tako i svoje široko znanje i izobrazbu.

Upravo zbog toga, kao malo koji drugi glumac, svojom je glumom dokazivao često izricanu, a malo kada opravdanu tezu o nepostojanju velikih i malih uloga.

I pojavom u tzv. manjoj ulozi znao je ostaviti neizbrisiv dojam na gledatelja. Podjednako je bio suveren i siguran u širokom repertoarnom rasponu od grčke tragedije do komedije.

Josip je tako ostavio trag u scenskim djelima od Sofokla, Molierea, Shakespearea, do Držića, Goldonija, Pirandella, Dostojevskog, do Arthura Millera, Ive Brešana, Milana Begovića i nekih drugih suvremenih dramskih autora. Pamtit ćemo tog ‘čovjeka i vjernika’, istina, prerano nas je napustio, ali je i otišao u sigurne ruke Onoga kojeg je do kraja branio i zagovarao na ‘daskama koje život znače’.

Dragica Zeljko