Blaženi Alojzije Stepinac: život po savjesti i pouzdanju u Boga

Stepinac je bio susretljiv prema siromašnima i pokazivao ljubav prema potrebitima. Prije no što je postao svećenik, bio je i zaručen s Marijom Horvat te joj pisao pisma. Zalagao se za jedinstvo Hrvatskog katoličkog pokreta, a bio je i neumoran propovjednik. Brinuo se i za katolički tisak, Katoličku akciju, odgoj mladeži i pastoral laika, a osniva i brojne župe, prvenstveno u novim dijelovima Zagreba. Osniva i prvi karmel u Hrvatskoj, onaj u Brezovici. Uskoro počinje Drugi svjetski rat. Osniva se Nezavisna Država Hrvatska (NDH), koja je marioneta Sila osovine. Stepinac je u tome razdoblju javno osuđuje rasnu ideologiju te progone drugih i drugačijih, posebno Židova. I u javnim nastupima i u brojnim pismenim intervencijama zahtijeva i zauzima se za poštivanje ljudske osobe, bez obzira na njezinu rasnu i vjersku pripadnost, spol ili dob. Osuđuje donošenje rasnih zakona u NDH te spašava progonjene Židove, Srbe, Rome i druge.

Stepinac je bio susretljiv prema siromašnima i pokazivao ljubav prema potrebitima.

Tako u propovijedi 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?”. Protivi se nasilnim prelascima na katoličanstvo, ali u isto vrijeme daje naputak svećenicima da one koji da bi spasili život zatraže prijelaz prime u Crkvu bez ikakvih uvjeta. Prihvatio je tristotinjak svećenika koje su Nijemci protjerali iz Slovenije. Caritas pomaže svima, ne samo Hrvatima nego i svima drugima narodnostima. Zbog svega toga ga je GESTAPO htio ubiti, a ustaške vlasti više su puta tražile od pape da ga skloni sa zagrebačke stolice.

Bio je čovjek molitve i živio je u skladu sa savjesti. To je u jednom razgovoru objasnio fra Bonaventura Duda ističući između ostalog kako je nadbiskup doživio svoje biskupsko imenovanje: “Sam svjedoči što se tada događalo u njegovoj duši: ‘Nikada zaboraviti tih dana. Mračilo mi se upravo pred očima. Pa kako će to ići? Tu su iskusni i krjeposni stariji od mene, muževi koji poznaju bolje od mene prilike u dijecezi i u svijetu… Ja tako mlad i neiskusan… I opet predbacivanje savjesti, da nikako ne smijem to prihvatiti… I konačno dođe imenovanje. (Bilo je to 28. svibnja 1934.)… Što sam sada mogao. Slutio sam po svemu da se nešto teško iza brda valja. Prilike u svijetu već tada su pomalo pokazivale da će se nešto strašno survati na čovječanstvo i na jadni naš narod… Trebat će dobro podmetnuti leđa pod teški teret koji sam prihvatio… I što sam drugo mogao učiniti nego uzeti biskupsko geslo: In Te, Domine, speravi! Gospodin je onaj koji će znati i htjeti pomoći, a ja sam kukavna ništica… I dobro sam učinio. Kad god je bilo teško, gotovo da nema izlaza za uspjeh, onda: In Te, Domine, speravi! U Tebe se, Gospodine, uzdam’.“

Blaženi Ivan Merz: Apostol euharistije

Blaženi Ivan Merz, “vjeran krsnom pozivu na svetost” revno je radio na odgoju mladeži u vjeri i kršćanskome životu te je sav svoj život posvetio Presvetom Srcu Isusovu i bio prožet ljubavlju prema Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Svetom je pričešću jačao za svagdanji život, koji je u 32. godini, 10. svibnja 1928., prekinula prerana smrt.

O njemu je jednom prilikom govorio i papa Benedikt XVI., kada je poručio: “Draga braćo i sestre, euharistija je u izvorištu svih oblika svetosti. Svatko je od nas pozvan na puninu života u Duhu Svetom. Koliki su sveci pružili svjedočanstvo autentičnog života zahvaljujući svojoj euharistijskoj pobožnosti! Od svetog Ignacija Antiohijskog do svetog Augustina, od svetog Antuna opata do svetog Benedikta, od svetog Franje Asiškog do svetog Tome Akvinskog, od svete Klare Asiške do svete Katarine Sijenske, od svetog Paškala Baylonskog do svetog Petra Julijana Eymarda, od svetog Alfonsa Marije Liguorija do blaženog Charlesa Foucaulda, od svetog Ivana Marije Vianneya do svete Terezije iz Lisieuxa, od svetog Pija iz Pietrelcine do blažene Terezije iz Calcutte, od blaženog Piergiorgia Frassatija do blaženog Ivana Merza, da spomenemo tek neke od njih; središte svetosti oduvijek se nalazi u sakramentu euharistije”, riječi su kojima papa Benedikt XVI. zaključuje svoju encikliku iz 2005. koju je naslovio Sacramentum caritatis posvećenu presvetoj Euharistiji. U njoj, kao što čitamo, među 18 najvećih svetaca Euharistije ubraja i hrvatskoga blaženika Ivana Merza.

Svetom je pričešću jačao za svagdanji život, koji je u 32. godini, 10. svibnja 1928., prekinula prerana smrt.

O euharistiji je bl. Merz zapisao:

“Jako volim tišinu i mir, mogu razmišljati, mogu misliti na misterij Euharistije, zapadati u nepomično začuđenje, mogu se dugo moliti… Ljepše je u samoći. Ljepše je zavući se u tamnu crkvicu i kod treptanja vječne svjećice, za zadnjih traka sunca, tiho moliti krunicu i diviti se, vječno i vječno se diviti Euharistiji, tome sjaju, toj veličini, toj neizmjernoj Ljubavi”.

“U sv. Pričesti gdje se vaše tijelo i vaša duša ujedinjuje sa samim Božanstvom, treba biti vrhunac vašega života; u tom je činu i vrhunac cjelokupne liturgije. Sve veličanstvene molitve i pjesme, sva vaša razmatranja, svi vaši čini tijekom dana moraju biti kristocentrični, moraju biti usmjereni prema tom jedinom času vašega dnevnoga života. Na taj se način već na zemlji ispunjava vaša zadnja svrha i postajete dionicima same biti Božje”.

“Euharistija, najjače sredstvo, za nas je na ovoj zemlji ona vatra koja u nama pali rđe grijeha i daje života našoj duši, tako da i ona usplamti novim žarom. Tada mi sami na sebi iskusimo riječi sv. Pavla koji veli: ‘Živim ja, ali ne ja nego u meni živi Krist’ (Gal 2, 20). To je plod presv. Euharistije. Ona nas vodi k vrhuncu kršćanske savršenosti, pravog unutarnjeg života. Ona je naša prva radost na zemlji; po njoj već postajemo dionicima buduće nebeske slave”.

“Po svetoj Pričesti u našoj duši počinju strujati one vode koje vode u život vječni (Iv 4,14). Sveta Pričest najbrže i najlakše preporađa i diže naš nutarnji život. U svetoj Pričesti duša slavi svoje trijumfe, ona postaje slična svome božanskom Zaručniku, postaje božanska. Granice nutarnjeg savršenstva kao da prestaju; duša postaje dionicom neizmjernosti i vječnosti”.

Sv. Nikola Tavelić: Hrabar za Krista

Sv. Nikola Tavelić i njegova braća jako su dobro znali kako su prošla petorica franjevaca koji su pokušali propovijedati kršćanski nauk u Maroku 1220. godine. Međutim, sv. Nikola i drugovi toliko su ljubili Krista i ljudske duše, da ih ni to nije obeshrabrilo u njihovu naumu. Pomno su se raspitali kod teološki obrazovanih franjevaca u sionskom samostanu što bi se dogodilo ako bi pokušali na katoličku vjeru obratiti samog jeruzalemskog kadiju. Odgovoreno im je da bi, ako to uspiju, brojni muslimani odmah prešli na katoličku vjeru što bi Bogu sigurno bilo ugodno jer bi im se tako duše spasile. Međutim, ako ne uspiju te ih muslimani ubiju, njihova mučenička krv prolivena za Krista i ljudske duše, sigurno će kasnije donijeti mnogo plodova.

Nakon što su za svoj naum dobili potvrdan odgovor, počeli su se pripremati za njega, prvenstveno žarkom molitvom. Tako su njih četvorica 11. studenog 1391. godine hrabro krenuli s na svitku papira napisanim govorom kojeg su planirali hrabro pročitati pred jeruzalemskim kadijom. Naime, toga dana je bio veliki muslimanski blagdan Kurban Bajram te je grad vrvio od muslimana. Nakon što su prvo potražili jeruzalemskog kadiju u Omarovoj džamiji, kadijini čuvari odveli su ih izravno u njegov dom. Tamo je sv. Nikola Tavelić, koji je bio inicijator ovog pothvata, stao pred kadiju te vrlo glasno i odlučno progovorio, čitajući iz svitka koji je držao u ruci:

“Gospodine poglavico, i svi ovdje prisutni, molimo vas da vam s vašom dozvolom progovorimo i da poslušate naše riječi: jer sve što ćemo vam reći, potpuno je istinito, ispravno i bez ikakve himbe, a vašim dušama veoma korisno. Vjera muslimanska sadrži mnogo neistina, laži i protuslovlja. O njoj ne govori ni Mojsije ni proroci ni Krist. Mi smo poslanici pravoga Boga, u čije smo časno ime došli, da vam navijestimo radosti mira i vječnog spasenja.

Sv. Nikola Tavelić i njegova braća jako su dobro znali kako su prošla petorica franjevaca koji su pokušali propovijedati kršćanski nauk u Maroku 1220. godine. Međutim, sv. Nikola i drugovi toliko su ljubili Krista i ljudske duše, da ih ni to nije obeshrabrilo u njihovu naumu.

Što smo došli da tražimo, jesu duše, za koje je Krist, pravi Bog i čovjek, za njihovo spasenje i otkupljenje dao neizmjernu cijenu svoje krvi, beskrajne vrijednosti! Stoga, ako se želite spasiti, treba da prigrlite kršćansku vjeru koju nas je naučio Isus Krist koji je rekao: ‘Tko vjeruje i bude kršten, spasit će se; tko ne vjeruje i ne bude kršten, bit će osuđen!’” Kada je jeruzalemski kadija čuo ovaj govor, nije mogao vjerovati te je odmah dao pozvati sionskog starješinu fra Gerarda. Zatim je pitao četvoricu franjevaca šalje li ih neki kršćanski kralj ili papa, odnosno jesu li pri zdravoj pameti? Sv. Nikola Tavelić je odgovorio da ih ne šalje nikakav kralj, a ni papa, nego sam Bog.

Nakon toga se jeruzalemski kadija još više rasrdio te im je zaprijeti da opozovu sve ovo, odnosno da prijeđu na muslimansku vjeru, inače će izgubiti živote. Međutim, franjevci su hrabro odgovorili da neće opozvati ništa, nego su za Krista i svoju vjeru spremni umrijeti. Pred kadijinom kućom okupilo se dotad više desetaka tisuća razjarenih muslimana koji su čuli za ovaj događaj te provalili unutra i četvoricu franjevaca toliko pretukli da su svi mislili da su mrtvi.

Blažena Marija Propetog Isusa Petković: Gledala Isusa u patnicima

Marija je rođena je u Blatu na Korčuli 10. prosinca 1892. Bila je šesto od osmero djece u obitelji Antuna i Marije Petković, u imućnoj i pobožnoj obitelji. Njihova kći Marija pokazivala je sklonost pobožnosti i milosrđu. Uočavala je patnje ljudi, glad i neimaštinu, pa je već u djetinjstvu odlučila štititi siromahe, tu „probranu i ljubljenu braću Raspetoga Gospodina”, kako ih je znala oslovljavati.

U ranim godinama života položila je zavjet vječne čistoće. U rodnom mjestu Blato vodila je tri vjerska društva te je djecu poučavala vjeronauku i glavnim predmetima u školi. Na poticaj biskupa Marčelića je na blagdan sv. Franje, 4. listopada 1920. utemeljila Družbu Kćeri Milosrđa, Treći samostanski red sv. Franje. Svrha Družbe je bila širenje spoznaje božanske ljubavi i milosrđa. Dobila je ime Marija Propetog Isusa te je obnašala funkciju vrhovne poglavarice družbe. Redovnice su preko Družbe uzdržavale do tristo djece te pomagale sirotima i udovicama. Najveću je radost vidjela u siromasima, odbačenima na rub društva i prezrenima. U njima je prepoznavala lice Isusa patnika i radovala se ako im je mogla biti na usluzi.

Već 1923. godine preuzela brigu za stotinu djece u dječjem domu »Kolevka« u Subotici. Nakon toga otvara mnoga prihvatilišta za djecu po Slavoniji, Vojvodini, Makedoniji i Srbiji. Nije se vezivala na neki određeni prostor nego je išla onamo gdje je bilo potrebno. Ako bi se uvjeti promijenili i za njezine sestre ne bi bio više prikladan rad koji su započeli, spremno je napuštala takvo polje rada i usmjeravala se na novo.

Najveću je radost vidjela u siromasima, odbačenima na rub društva i prezrenima. U njima je prepoznavala lice Isusa patnika i radovala se ako im je mogla biti na usluzi.

Velikodušno se odazivala svakom pozivu za pomoć drugima, koja se ponajčešće očitovala kao duhovno-obrazovni odgoj djece i mladih, potom njega bolesnika i starijih osoba. Marija je bila i živi primjer darivanja, jer od nje nitko nije otišao a da nije štogod dobio, ako ništa drugo onda barem njezinu riječ utjehe i ohrabrenja, jer je bila nenadmašna u povjerenju u Boga i njegovu Providnost. Vjerovala je najdublje da će Bog nešto već providjeti za nevolju svakoga tko se njoj obratio.

Blaženi Miroslav Bulešić: Praštanje neprijateljima

Bl. Miroslav Bulešić rođen je 1920. godine u Čabrunićima u Istri, a ubili su ga u Lanišću. To se mjesto nalazi na području Ćićarije, u sjeveroistočnom dijelu današnje Istarske županije.

U doba kad je u Europi započeo Drugi svjetski rat imao je blaženi Miroslav Bulešić samo 19 godina. Školovao se na znamenitom Sveučilištu Gregoriana u Rimu. Blaženi Miroslav Bulešić zaređen je za svećenika tijekom Drugog svjetskog rata. U Istri je to bilo vrlo problematično razdoblje, zbog utjecaja talijanskih fašista, ali i Nijemaca. Bl. Miroslav Bulešić bio je jedno vrijeme upravitelj župe u Baderni (u zaleđu Poreča), a zatim župnik u Kanfanaru. Ondje je uveo pobožnost Presvetom Srcu Isusovu i Bezgrješnom Srcu Marijinu, organizirao je pučke misije i karitativne djelatnosti. Od 1946. godine radio je u sjemeništu i gimnaziji u Pazinu.

Ubojstvo bl. Miroslava Bulešića dogodilo se nakon davanja sakramenta svete potvrde (krizme) u Lanišču. U župnom dvoru u Lanišću pretukli su ga i na kraju ubili nožem. U trenutku mučeničke smrti imao je blaženi Miroslav Bulešić samo 27 godina. Postupak za njegovo proglašenje blaženim pokrenut je 1950-ih godina. Beatifikacija Miroslava Bulešića održana je 28. rujna 2013. godine u Puli.

Sluga Božji Franjo Kuharić: Odvažan i uronjen u vjeru

Čovjek molitve, vjere, pouzdanja i ljubavi, kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. u malom mjestu Pribiću kraj Krašića. Bio je trinaesto, najmlađe dijete Ivana i Ane rođene Blažić. Živjeti u velikoj obitelji, u kojoj je svaki novi život prihvaćen kao prelijepi Božji dar, bila je radost. Roditelji, ratari, davali su im sve što im je bilo potrebno, učeći ih skromnosti. Odgajali su ih u radosti zajedništva u dubokoj kršćanskoj vjeri. O tome je kardinal jednom prigodom posvjedočio: “Mi smo svaki dan kao obitelj molili. Nije se moglo zamisliti da bi u nedjelju i jedan član obitelji ostao bez mise. Nedjelja nas je okupljala u počinku, nedjeljom se nije  radilo, središte je nedjeljnog počinka i života bila najprije misa, a onda se išlo u posjete ili primalo posjete. Živjelo se zaista ljudske i kršćanske odnose. Odgajali smo se i radom, bilo da smo išli na pašu ili radili na njivi, u vinogradu, na sjenokoši. Bez rada čovjek se teško odgoji biti odgovoran u svojim dužnostima. Mi smo od malena učili raditi. I ono benediktinsko načelo ‘Moli i radi’, nije bilo samo u benediktinskim samostanima, to je bilo i u obitelji.”

Franjo Kuharić mirno je primao sve životne nedaće kao dar Božji. Nije se uplitao u politiku već je propovijedao evanđelje. Govorio je o najvažnijim istinama čovjekova postojanja, o Bogu Stvoritelju i Otkupitelju, o milosrdnom Ocu, o besmrtnosti duše i uskrsnuću. Kako je sam jednom prigodom rekao, to je bila njegova služba i za nju je bio spreman podnijeti i trpljenje. Nije se bojao razgovarati s ljudima koji su bili protiv Crkve. Uvijek je s njima razgovarao iskreno, ispovijedajući ono što je vjerovao.

Bez rada čovjek se teško odgoji biti odgovoran u svojim dužnostima. Mi smo od malena učili raditi. I ono benediktinsko načelo ‘Moli i radi’, nije bilo samo u benediktinskim samostanima, to je bilo i u obitelji

Živio je u vremenu u kojem je trebalo biti jasan i bez straha, a kad čovjek izgubi strah, onda se u uvjetima neslobode, kako je govorio, u sebi osjeća slobodnim. Bio je svjedokom preseljenja Alojzija Stepinca iz Lepoglave u Krašić. Posvjedočio je o tome kako je uhićeni i osuđeni kardinal Stepinac bio nadahnuće svećenicima i vjernicima koje je hrabrio svojom vedrinom i optimizmom. U jesen 1957. iz župe svetog Martina pod Okićem Franjo Kuharić premješten je u Samobor.