Povijest

Kada je u drugom stoljeću naše ere nastala nadbiskupija, smatra se da je u tadašnjem Skoplju utemeljena i župa. Središte Zapadne Crkve, koje se tada nalazilo u Solunu, preseljeno je u takozvani “mali Rim”, piše Dijaspora.

Godine 1054. dolazi do raskola kršćanstva. U Skoplju, kao i na cijelom području Makedonije, bilo je vjernika koji su ostali ujedinjeni s Rimom, dok je većina bila povezana s Bizantom, odnosno s Carigradom.

Crkva je bila u posebnoj situaciji kada su Osmanlije osvojile ove krajeve. Njihov odnos prema katoličkim i pravoslavnim vjernicima nije bio isti. Osmanlije su vjerovali da je u zapadnom svijetu papa taj koji je glavni organizator borbe protiv Osmanskog Carstva. Zato su posebno progonili katolike, počevši od mjesnog biskupa. Mnoge crkve i samostani su srušeni, neke su crkve pretvorene u džamije, što je rezultiralo mučeništvom biskupa, svećenika i vjernika laika.

Napokon je nadbiskup Pašk Trokši pomoću austrijske katoličke donacije uspio sagraditi katedralu u Skoplju koja je 1902. bila posvećena Presvetom Srcu Isusovu. Uz katedralu je izgrađena biskupska rezidencija i prostorije potrebne za pastoralni rad u župi. Tadašnja katolička crkva nalazila se u današnjem središtu grada (na mjestu gdje je smještena Spomen-kuća Majke Tereze), u ulici „Makedonija“.

Biskupska rezidencija srušena je tijekom Drugog svjetskog rata, dok je katedrala stradala u katastrofalnom potresu 1963. godine. Povodom sanacije srušenih zgrada u Skoplju, prva komisija donijela je odluku da se katedrala može obnoviti, dok je druga komisija iz političkih razloga zaključila da se katedrala treba srušiti. Tada je biskupski ordinarijat tražio prostor za katedralu i dobio ga između Ulice mitropolita Teodosija Gologanova i Ulice Petra Pop Arsova. Tako je 1982. godine sagrađena nova katedrala, dok je pastoralni centar dovršen 1983.

U pastoralnom centru bilo je Biskupsko sjemenište i klasična gimnazija za svećeničke kandidate. U skopskom naselju Bit-pazar postojalo je sirotište za siročad i sirotinju. Sirotište su vodile sestre sv. Vinka Paulskog – Kćeri kršćanske ljubavi. U sklopu sirotišta nalazila se i kapelica posvećena sv. Josipu (koja je i danas u funkciji), kao i kuća za sestre redovnice.

Tijekom potresa 1963. srušena je i kapelica i sirotište koje će kasnije uz pomoć humanitarne organizacije iz Beča biti obnovljeni u obliku montažnih šupa od kojih je jedna služila kao kapela, a u ostalim šupama živjeli su svećenici i časne sestre. Skopska župa danas obuhvaća gradove Veles, Tetovo i Gostivar.

Hrvatski isusovci vode župu u Skoplju

P. Marijan Bešlić i p. Vinko Maslać stigli su u Skoplje krajem kolovoza 2022. godine gdje su ih dočekale dvije časne sestre. Sestra Natalija i sestra Roberta u kući su istočnog obreda Euharistinke i imaju još jednu kuću u Skoplju. U blizini žive i sestre Usmiljenke.

Veliko i ugodno iznenađenje bio je dolazak vjernika na svete mise radnim danima, od 20 do 50 i više njih i svakoga dana se pjevaju pjesme, moli krunica, litanije i druge molitve koje sve laici predvode.

Svakoga utorka slavimo svetu misu u memorijalnoj kući sv. Majke Tereze, a srijedom odlaze u kapelu sv. Josipa na Bitpazaru (gdje su nekad naši patri živjeli i djelovali).

“Četvrtkom odlazim slaviti svetu misu u kuću gdje žive časne sestre Majke Tereze. One su poseban blagoslov širokoj zajednici ljudi koji ih gledaju i pristupaju malo-pomalo. Jedna od njih drži vjeronauk za djecu i to na makedonskom jeziku, a rodom je iz Indije. One vode brigu za katoličke žene iz Albanije koje su se udale u Makedoniju, uglavnom za pravoslavne i koje čine herojske žrtve kako bi sačuvale svoju vjeru2, istaknuo je p. Vinko Maslać.

Uglavnom su dva mjesta iz kojih dolazi katoličko stado u Makedoniji, a to su Radovo i Nova Mala. Svi su u nekoj rodbinskoj vezi ili tazbini, jače nego u nas u Hercegovini!

Već je od početka bilo različitih sakramenata koje je trebalo slaviti i to se pokazalo jako dobro, npr. jedne večeri je p. Marijan bio potaknut da pod klanjanjem ode u ispovjedaonicu gdje je ubrzo došla osoba nakon 25 godina pauze. Inače smo uveli kao praksu da prije svake svete mise pola sata svećenik bude u ispovjedaonici, a nedjeljom i za vrijeme misnog slavlja.

“Obilazimo bolesnike prvog petka ili po pozivu. Bili smo na hodočašću u Letnici te pogrebu i slavlju u Strumici i Radovu, tako da pomalo upoznajemo šire područje. Kako Maslaću nije mrsko ni putovati, ni u Međugorje odlaziti, nakon dva mjeseca organizirano je hodočašće koje je napunilo veliki autobus, a kolega fra Mika Stojić se pokazao velikim dobročiniteljem.

Ljudi su vrlo ugodni i spremni na uslugu, ali ne dao Bog da morate hodati po uredima, kao što nas dvojica to moramo svake pola godine. Tad se treba oboružati strpljenjem i krunicama”, zaključio je.