Do jučer elitni dio zagrebačkog prstena s vilama i vikendicama na padinama sljemenske zone, odjednom – danas – mjesto zebnje i nesigurnosti zbog potresa koji i dalje traju, ali s nešto manje intenziteta, a opet sutra vjera i nada da će tamo ponovno biti jučer. No, znajte, tamo ima najviše onih običnih obiteljskih kuća, jednostavnih, godinama građenih u skromnosti i odricanju. Upravo takve za čitatelje HKM-a smo posjetili u ovim danima kada nas je zasjenio i opasni nevidljivi oblak korona virusa.

Markuševec

Na početku Markuševačke ceste u dvorištu smo susreli dva kuma Željka Šimunkovića i Darka Mikleca koji se s obitelji skučio kod prijatelja zbog štete u vlastitom domu kojeg su nam poslije i pokazali.

Markuševec

„Ovdje od nas pa kad u Markuševec dalje krenete, ja mislim da je 90 posto kuća oštećeno, a mislim da se u njih stotinu više neće moći živjeti s time da se mi i dalje drmamo zbog potresa svaki dan”, kaže Željko i nastavlja:

Markuševec – Željko Šimunković

“Živci su nam svima otišli. Ovdje je u nedjelju udar počeo i nastavilo se dalje prema Jazbini, Remetama, Zagrebu, a gore je uhvatilo Popovec, Vidovec, Čučerje, Kašinu; po rasjedu. Kažu nam: Naravno, nema druženja zbog zabrana, jedino se čuju telefonski pa je tako Željko od sestrične saznao da joj kuća nije za stanovati, kao ni kod šogora.”

„I u Štefanecu je jako puno kuća – kako mi je rekla kćer – okruženo trakama za zabranu prilaženja. Statika im je otišla. Neki su već u nedjelju odselili jer im kuće nisu za ‘niš’.” S obzirom na druge Željko, ipak, priznaje da je dobro prošao ali kao i mnogi čeka što će mu statičari reći. Svi zidovi su mu popucali.

Kumu Darku Miklecu su riječi teže izlazile jer je vidno utučen zbog bijega iz kuće i stalnog straha u neizvjesnosti: „Mi smo kumovi i kod Željka smo se smjestili, čekamo procjenu da vidimo jel’ se možemo vratiti u svoju dom dole malo dalje bliže crkvi.”

Kuća obitelj Miklec

U međuvremenu je na dvorište izišla Štefica Miklec. Ona je teže skrivala i tugu i suze: „Kad ne možete u svoju kuću ući, onda znate kak’ je. Dvije noći smo spavali u autu, na vrtu, nismo se ni na dvorištu usudili biti. Naša djeca su velika, ali svejedno. Susjeda iz zajedničkog dvorišta je otišla kod svekrve u Požegu s malom bebom od četiri mjeseca i sinom od šest godina.”

Mikleci imaju dvije etaže. Na glavu im srećom nije ništa palo, ali pregradni zidovi su im otišli, i oni vanjski, a toga ih je najviše strah. Kuće su nastradale od kata na više i nema kuće koja nije popucala. Nisu samo zbog toga nezadovoljni. Nezadovoljni su i jer su iz Grada rekli – citiramo naše sugovornike – „da vam mora propasti 60 posto kuće da bi dobili od toga 5 posto naknade”.

„Ne možete uopće opisati koliki je strah u nama, na svaki trzaj ili škrip reagiramo“, rekla je Štefica puštajući nas u kuću u ulici Skuzini, a slično je i u susjednima Bjeljavini i ulici Mrzljak. Samo noć prije našeg posjeta zatreslo je dva puta. Odmah su skočili, obukli cipele i u njima spavali.

„Teško je otići iz svoje kuće“, kaže suprug Darko, dodajući da su neki imali problema i sa svojim starijima, dedama i bakama, jer iz kuća nisu htjeli van. „Skromno živimo i misliš da nešto imaš i na kraju nemaš ništa“, tužno se nadovezuje Štefica. U razgovor se uključio i njihov sin: „Katastrofa, nemaš se kome ni izjadati jer su svi nastradali. Sjediš u kući i čekaš da ponovno strese.”

Markuševec – kuća obitelj Miklec

Kćer Ivana, pak, kaže: „Ne dao Bog nikome i moram reći: svi spominju Zagreb. Mi znamo da je Zagreb naš. Ali ovo tu? Ovdje su tri crkve porušene pa nitko o tome ne govori, u Čučerju je zvonik napukao.”

Obećali su im, naime, grijani šator na igralištu. On se i počeo postavljati, ali kako je otišao gradonačelnik tako su se i ti pokupili. Isto tako, ima ljudi koji nemaju kome otići. „Ali kako da ostavimo svoju sirotinju?” – upitala se zaključno gospođa Štefica tonom koji ni ne očekuje odgovor: „I još je ta bolest sada došla. Nitko ti ne može doći.“

Do kraja tjedna najavili su im dolazak statičara, a sredinom tjedna već su bili na glavnoj Markuševečkoj cesti na čijem je groblju simbolično prepolovljen, odnosno pukao, središnji križ te je veliki korpus završio u grobu.

Markuševec – groblje

Markuševečka Trnava

Odvezli smo se dalje, prema sugestiji Markuševčana, na brežuljak Markuševečke Trnave i tamo naišli na Darka Vukančića sa širom obitelji u kući iz koje puca predivan pogled na dolinu, no kako kaže njegova majka – „Kako nam je tu lijepo bilo“ – misleći na trenutak dok potres nije promijenio sve u njihovom životu. Što smo mi zamijetili na toj uzvisini, jedini su u susjedstvu, a jednome od njih su dan prije morali silom srušiti dimnjak da ne bi na koga pao.

Markuševečka Trnava – kuća Darka Vukančića

„Loše smo prošli. Ovdje je na svakoj kući oštećena statika, nosivi potporni zidovi, neki su se makli i za četiri pet centimetara, a nutarnja su oštećenja velika. Mi smo prisiljeni i dalje tu boraviti na svoj rizik jer nemamo gdje drugdje”, kaže Darko.

I oni čekaju da im netko dođe i pregleda u kakvom je kuća točno stanju. Objasnio je nadalje da je njihova na laporu. Na tom dijelu je tvrdnina i tu se onda više trese tlo budući da je niže u zemlji još i pijesak. Epicentar je bio u dolini niže koja je odmah ispod njih kod dva potoka i lijepo se vidi.

Problem je sad i što mnoge kuće imaju izolacijski stiropor, spojen mrežicom uz zidove, pa se stvarno stanje u biti ne vidi, nastavlja o veličini problema naš sugovornik dok je njegov otac pilio drva i dovikivao tek kraće komentare ne želeći puno govoriti za novinare.

Kuća obitelji Vukančić

Po noći se i dalje tresu – kao uostalom svi u tom kraju – a svaki dan s obzirom na svoju lokaciju osjete trideset do četrdeset potresa nižeg intenziteta.

„Loše se osjećamo. Zbog brige ne možemo spavati. Ne oblačimo pidžame, nego smo uvijek spremni pobjeći van.“

Imaju dvoje djece, preplašeni su i oni, no – nema druge – hrabre ih, te dodaju: „Prošli smo i rat, proći ćemo i ovo“. Darko je povratnik iz Njemačke. Kuću su u tom predivnom prigorskom kraju izgradili 2000. godine. Inače su rodom iz Bosne i Hercegovine. Njegova supruga s balkona nam je doviknula da cijelu noć ne smiju spavati „u strahu smo“ – ponavlja i ona – „svakih pet deset minuta čujemo novi tutanj, noćas do jedan sat bilo deset podrhtavanja“.

Nadaju se da će sve ipak prestati, iako su objavili da tako mjesecima može potrajati. Ali samo da ne bude više od tri po Richteru, niže se lakše podnosi – govori kroz suzdržani smijeh Darko – jer objekti su već ionako načeti pa sad i ‘manje’ može učiniti ‘puno gore’ na kućama.

„Vjerujte mi da se ne bojim te korona bolesti, ali potresa da, glupo je ali tako je“, pridružila nam se njegova majka dok smo razgledali vrlo vidno napuklu vanjsku statiku, odvojenu, ispod kuće gdje je mala terasa s predivnim pogledom nizbrdo na dolinu snijegom prošaranu.

Nastavila je: „Preživjela sam rat, s torbom i djecom bez adrese. Govorila sam: ‘Ostat ću u svojoj kući, zatvorit ću se, brati koprive po vrtu i od toga živjeti’, ali ovo sada – to srce lomi. Psihički sam slomljena.“ Na kraju su nam još rekli da imaju rođake među svećenicima: vlč. Antu Pavlovića, mr. Domagoja Matoševića i p. Blaža Nikolića.

Markuševečka Trnava – jedna susjedna kuća

Nastavili smo putovanje dalje prema Čučerju. Dvorišta su prazna, a lako je znati jer ondje gdje su ljudi – tamo dim suklja iz dimnjaka.

Slanovec

U zaseoku Slanovec zatekli smo Zdravka Mužića koji je upravo selio iz vrlo oštećene kuće svoju majku Anu. Ona je u rodnoj kući provela gotovo punih osam desetljeća života. U prvom udaru u nedjelju bila je sama. Odmah joj je stigao sin i unuk te su onda u kući zajedno doživjeli onaj drugi – najgori udar – od 5,5 stupnjeva po Richteru – koji je najveću štetu učinio.

Slanovec – kuća obitelji Mužić

„Jedva smo uspjeli izaći. Kuća je popucala na tri mjesta po cijeloj širini, isto tako svi unutarnji zidovi i strop na više mjesta”, prenio nam je, a iznoseći svoju nutrinu upitao se: „Prije sam nešto ovdje imao. Nemam sad ništa ali situacija je takva kakva je. Ne znam: Gdje? Kako? Zašto? Otkud krenuti? Kako krenuti?”

Nakon što smo zajedno obišli kratko kuću – pazeći na brojne odvaline i razasute stvari – u dvorištu smo zamolili i Anu Mužić da iznese svoju tugu: „Više sam se ‘splašila’ kad je bio drugi udar, ali tada je već bio sin tu i došao me vidjeti kao i svaki dan. Pobjegla sam u spavačici na dvorište.”

Slanovec

U 76 godini života prvi put napušta svoj dom, a svoje kokice – kako reče – morala je predati na brigu kumovima jer ne može svaki dan putovati 15 kilometara iz grada da bi ih nahranila, a domaće životinje, znate, ne pitaju.

„Imam malu mirovinu. Ja bih htjela ostati tu i nekako se skučiti, ali sin mi ne da to”, rekla je uz svoj zaključak: „Ne daj Bog više!” .

I u ovoj našoj ‘neugodnoj’ šetnji podno Medvednice – koja se ipak polako približavala svome kraju nakon više od dva sata vožnje i različitih susreta – u Malčićima smo susreli dvojicu prijatelja koji tu žive: Božidara Malčića i Martina Benkovića. Martin radi u zagrebačkoj ‘Čistoći’, a Božidar je vatrogasac. Kaže, bio je ‘na prvoj liniji’ već u ponedjeljak.

Malčići

„Već smo i tu dosta popravili sebi i susjedima. Crijep je na mojoj kući otišao s obje strane”, kaže Martin, a Božidar dodaje: „Ima dosta napuknuća, a najbliži smo epicentru prvog udara koji je bio tu gore na brdu iznad nas niti dvjesto metara kako je pokazao GPS.”

Martin Benković i Božidar Malčić

„Nismo dobro prošli, no kad je dobra gradnja kao kod mene najgore sa statikom je ipak izbjegnuto. Ali meni više zabrinjava ovo konstantno podrhtavanje. Cijelu noć je treslo i evo sad prije nekih pola sata.”

Prisjećaju se i onog nevjerojatnog huka uoči glavnog udara, a prigovaraju nekim našim kolegama koji uz svu tu ljudsku muku koja nas je zadesila, najavljuju da će se dogoditi još razorniji potres.

„Imaju li oni i malo pameti zbog ovih ljudi koji su ionako u psihološkom stresu zbog svega. Prođe kamion, malo zalupi jače i svi mislimo da je novi udar.” Ne pamte ništa slično i tumače nam da žive iznad poznatog rascjepa Kašina – Medvednica – Gorčica – Vidovec. Također, jasno im je da njihov prekrasan i miran kraj u udolinama i na brežuljcima nakon nedjelje neće imati više samo onaj predivan prizvuk privilegije harmoničnog života u prirodi.

Božidar je malo govorio i o svome iskustvu rada kao vatrogasca u Donjem gradu koji je dobio najviše – svjedoči za Hrvatsku katoličku mrežu – zbog neodržavanih dimnjaka, nemarnosti predstavnika stanara i samih stanara. Zapustili su dosta toga.

„Išli su sistemom ‘dokle ide; ide’, a treba nešto i održavati. Ne samo čekati. Tako ne može. Znači, dimnjaci su u katastrofalno lošem stanju”, kazuje HKM-ov sugovornik i nastavlja o istome: Na dimnjacima veziva uopće nema i zato su mnogi platili ‘danak’.

Isto, tako apelira na arhitekte da u budućoj gradnji – prema njemu – izuzmu hrpu nepotrebnih ukrasa na zgradama koje su, ispalo je, samo opasnost sada za pješake. Ti ukrasi su napravili najviše štete; od kamenih blokova od tonu i dvije, zatim kupola, pa nadalje.

„Kad to padne dole na ulicu napravi rupu u nogostupu, ‘kaj’ bi tek čovjeku?”, rekao je zabrinuto i zaključno – unatoč njihovim kućama koje su u epicentru zemljotresa – Martin i Božidar, dva prijatelja, poručuju čitateljima Hrvatske katoličke mreže: „Ne gubimo nadu!”