Rođen 25. lipnja 1920. u Kaštel Starome, fra Ivan je kršten pod imenom Srećko. Još je kao dječak osjećao privlačnost redovničkome životu te je primljen u franjevačku klasičnu gimnaziju na Badiju kod Korčule, nakon što su ga dominikanci odbili jer je bio jedino muško dijete u obitelji. Ovdje se počeo baviti i glazbom, a iza sebe je ostavio pregršt duhovnih pjesama i skladbi od kojih je možda najpoznatija njegova skladana pučka misa. Višu je gimnaziju nastavio kod Male braće u Dubrovniku, a nakon toga odlazi na Košljun na novicijat, gdje prima ime Ivan. Kada dolazi vrijeme za njegovo ređenje, trebao je tražiti posebnu dozvolu od Svete Stolice zbog svoje mlade dobi, naime, fra Ivan je tada tek bio navršio 23 godine. Sveti red je primio 8. kolovoza 1943. Nakon završenog studija teologije u Splitu, predaje glazbu u biskupskom sjemeništu i odgaja sjemeništarce.

Fra Ivan Peran bio je nesebično zaljubljen i uvijek zagledan u Krista.

Dok je boravio u Splitu 1946., fra Ivan je primio poziv za služenje vojnog roka. Izvori navode kako je sa sobom u vojsku ponio džepno izdanje dviju knjižica: Novi zavjet i Nasljeduj Krista. Kao vojnik je zatvoren te se nalazi pred vojnim divizijskim sudom u Ljubljani koji ga osuđuje na smrt zbog “širenja neprijateljske propagande protiv sustava” među ostalim stvarima. No, kada su mu roditelji saznali za smrtnu osudu, nastojali su učiniti sve da se kazna ne izvrši, a sam je fra Ivan odbio optužnicu te se žalio Vrhovnom sudu. Osuda je promijenjena te u preinaki je stajalo kako je fra Ivan osuđen na pet godina strogog zatvora s prisilnim radom i tri godine bez građanskih prava. Uz to, još je morao i nadoknaditi vojni rok. Njegovo iskustvo u zatvoru je opisao i u djelu S Kristom u smrt. 

Fra Ivan je izašao iz zatvora 4. lipnja 1952. te obavlja brojne službe u provinciji, najprije kao učitelj novaka na Košljunu, služba koju će više puta obavljati, te kao profesor u gimnazijama u Pazinu i na Poljudu. Nakon što je izabran za gvardijana Male braće u Dubrovniku počeo je predavati i glazbu na studiju franjevačke teologije i bavio se crkvenim zborom. 1973. izabran je za provincijala te će ju obavljati u dva mandata, a nakon toga je ponovo izabran za službu magistra novaka.

Fra Ivan umire u Splitu 14. rujna 2003., nakon što mu je otkriven maligni tumor na debelom crijevu. Preminuo je na glasu svetosti te je prema portalu “Fra Ivan Peran” za vrijeme njegovog sprovoda na Košljunu 18. rujna, fra Bonaventura Duda je rekao: “Ja ga smatram čovjekom sveta života. I već sada potpisujem molbu da u svoje vrijeme, što prije, započne njegova kauza”.

Fra Ante Kekez, jedan od pripadnika prve generacije novaka kojima je fra Ivan bio magistar nakon službe provincijala Franjevačke provincije sv. Jeronima podijelio je s nama predivna sjećanja na fra Ivana. “Moje prvo sjećanje njega dolazi još od vremena dok sam bio sjemeništarac u klasičnoj gimnaziji u Zadru gdje sam stanovao u samostanu sv. Frane. Ono što mi je kao dječaku ostalo u sjećanju da je on bio Božji trubadur, Božji igrač, u ovom kontekstu zaista on je bio Homo Ludens. Čovjek koji je baš bio pun Boga, radosti i veselja. Jednostavno rečeno – radostan fratar, do kraja zaljubljen i nesebično zagledan u Krista”, naveo je fra Ante prisjetivši se svojih dana s fra Ivanom koji je kao tada relativno star čovjek imao uvijek snage i volje biti radostan i razigran potičući mlade uvijek na djelovanje.

Sluga Božji posebice je volio s mladim sjemeništarcima igrati nogomet i poticati ih na sport te ih je i na taj način učio poštenoj igri. “Znao je reći kako je važno sudjelovati, a ne tko će pobijediti. Tako da nas je uvijek motivirao da igramo i  da se družimo”, rekao je fra Ante istaknuvši da je fra Ivan uvijek s ponosom pokazivao tko je i za što živi. “Kao fratar, ne samo da je nosio habit kojeg se nikada nije odrekao ni stidio, on mu je bio znak u crkvi, ali i izvan nje”, napomenuo je fra Ante rekavši da je svojim ponašanjem, ali čak i fizičkim izgledom u habitu uvijek bio živa propovijed. “Mislim da je sve što je radio radio pod evanđeoskim vidom – ne da se ja proslavim već da se kroz mene proslavi sam Gospodin, sam Bog.”

Na Gospu Karmelsku 1982. godine fra Ante Kekez odlazi u novicijat na Košljun gdje je fra Ivan već u to vrijeme imenovan magistrom novaka. “To je bila jedna nova faza u mom životu gdje je on ostavio još veći pečat”, rekao je fra Ante istaknuvši da ih je fra Ivan kroz predavanja i podučavanje puno naučio o životu i franjevštvu, ali još više kao svjedok Božje istine. “Želio nam je to iskomunicirati svakodnevno svojim iskustvom i svojim življenjem. Imali sm jednu živu ikonu čovjeka evanđeoskih kreposti”, naveo je fra Ante te izrazio kako vjeruje da je fra Ivan Peran zaista živio kao svetac te da je bio pravi vjernik, zaljubljenik u Krista i čovjek molitve, meditacije i kontemplacije. “Želio je Boga donijeti svakom čovjeku i do same smrti nije mirovao”, rekao je fra Ante.

Spomenuo se također njegove hrabrosti i veličine koja je vidljiva iz činjenice što je svjedočio vjeru čak i kada je bio osuđen na smrt. Iako je mogao skinuti habit i odreći se Boga kako bi ga pomilovali, on je za Krista bio spreman otići u smrt. A kada je sestra smrt zaista došla po njega, kako ističe fra Ante, on nije strahovao jer ju je zaista doživljavao kao sestru i jer je istinski služio Bogu živeći Evanđelje.