Mnogo je sličnosti u njihovim životima.

Obojica su častili Blaženu Djevicu Mariju, u mladosti su bili članovi Marijine kongregacije i svakodnevno molili Krunicu.

Bili su članovi Katoličke akcije, orlovske i križarske organizacije. Don Rade je u Bagalovićima osnovao „Ogranak orlovskog društva“ 1925., a sljedeće godine „Djevojačko društvo Srca Isusova“ u Dobranjama i bio je izvrstan propovjednik i vjeroučitelj.

Gorjeli su za Boga.

Kardinal Alojzije Stepinac i don Rade Jerković gorjeli su za Boga, Njegov zakon, štovali Euharistiju i sudjelovali na Euharistijskim kongresima.

Bili su odani Svetome ocu Papi i hrvatskom narodu.

Brinuli su za siromašne. Blaženi Stepinac obilazio je predgrađa Zagreba i pomagao sirotinji, osnovao nekoliko pučkih kuhinja te doprinio tome da biskup Bauer osnuje Caritas. Don Rade Jerković imao je osjetljivo srce za sirotinju pa je, dok je bio u Vranjicu, kad god bi dobio nešto za jelo od župljana, odmah poslao hranu pojedinoj siromašnoj obitelji.

Postali su nam orijentiri koji svijetle svojim životima i pokazuju nam put.

Blaženi kardinal Alojzije Stepinac / foto: stepinac.zg-nadbiskupija.hr

Obojica su vodila uzoran molitveni život i brinuli o odgoju vjernika, osobito mladih.

Upravo to je smetalo novoj komunističkoj vlasti, kako kod nadbiskupa Stepinca u Zagrebu, tako kod don Rade u Neretvi i kasnije u Vranjicu.

Njihova briga za zdrav odgoj djece i mladih kao i briga za duhovna zvanja bili su trn u oku komunističkim vlastima. Okrivili su ih da „kvare mladež“ i prisilno „prekrštavaju“ Pravoslavce.

Od nadbiskupa Alojzija Stepinca komunističke su vlasti tražile da Crkvu u Hrvatskoj odvoji od Rima, na što on, naravno, nije mogao pristati. Sudili su mu zbog toga kako bi ga slomili, ali nisu uspjeli u tome.

Njihova savjest bila je mirna.

Kada su don Radu Jerkovića uhitili 16. lipnja 1950. godine i odvodili u istražni zatvor u Split, opsovali su mu kardinala Stepinca.

On im je tada rekao: „Nisam ništa kriv. Vodite me samo zato što sam svećenik.“ Kardinal Stepinac je na suđenju rekao: „Moja je savjest mirna.“ Vrlo je važno da čovjek može reći da mu je savjest mirna ili čista i da je učinio sve u skladu s Božjim zakonom.

Don Rade Jerković, 1950. / Foto: Matija Maša Vekić

Protiv nadbiskupa Stepinca i don Rade Jerkovića komunističke vlasti vodile su montirane političke procese, osudili su ih i držali u zatvoru tijekom više godina.

Kardinala Stepinca uhitili su svega devet dana nakon što su „oslobodili“ Zagreb, tj. 17. svibnja 1945. godine.

Drugi put je lišen slobode ujutro 18. rujna 1946. godine. Osudili su ga na kaznu lišenja slobode s prisilnim radom u trajanju od 16 godina i gubitak političkih i građanskih prava u trajanju od 5 godina.

Stepinac je kaznu služio u Lepoglavi, gdje su ga trovali, i od 5. prosinca 1951. u kućnom pritvoru u Krašiću, gdje je umro 10. veljače 1960. godine.

Don Radu su prvi put uhitili na Ilindan (blagdan sv. Ilije), 20. srpnja 1945. dok je bio upravitelj župe Opuzen i biskupski vikar za čitavu Neretvu, zbog tadašnjih izvanrednih prilika.

Osudili su ga po hitnom postupku 23. srpnja 1945., nisu mu dali da se brani, a za branitelja po službenoj dužnosti dodijelili su mu veterinara.

Kažnjen je na prisilni rad u trajanju od 5 godina i na gubitak nacionalne časti u trajanju od 15 godina.

Drugi put su ga uhitili na blagdan Srca Isusova, 16. lipnja 1950. godine u Vranjicu gdje je bio upravitelj župe i odveli u pritvor tajne policije na Katalinića brijegu u Split. Tri puta su mu odgađali suđenje jer nisu mogli iznuditi dvojicu mladića iz Vranjica, iako su ih okrutno mučili, da krivo svjedoče protiv don Rade.

Don Rade je u međuvremenu preminuo u tom pritvoru, od posljedica mučenja strujom, 14. kolovoza 1950. godine.

Ni oko njihovih pokopa nije sve išlo glatko. Da bi vlast dozvolila don Radin pokop u rodnome mjestu Crkvene su vlasti morale potpisati dokument da nije umro nasilnom smrću.

To policijsko izvješće o don Radinu „zatajenju srca“ potpisao je generalni vikar Splitsko-makarske biskupije don Vicko Fulgosi, a pročitao ga je u crkvi sv. Martina u Vranjicu tada mladi svećenik Vranjičanin, don Ante Jurić, kasnije nadbiskup Splitsko-makarski.

Križ koji je bio na sprovodu kardinala Stepinca / Foto: Tanja Maleš

Oko pokopa nadbiskupa Stepinca također je bilo problema. Civilne vlasti su najprije rekle da se neće smjeti pokopati u svojoj katedrali u Zagrebu. Već mu je bio iskopan grob u krašićkoj župnoj crkvi, ali su ipak uslijed pritiska stranih političara dozvolili pokop u Zagrebu.

O situaciji i napetostima tih dana u Zagrebu i Krašiću više u tekstu Mile Wod: Kako sam napravila masku kardinala Stepinca i Pismo Maršalu (u knjizi Matija Maša Vekić: Hrvatska kiparica Mila Wod, vlastita naklada, Zagreb, 2019., str. 64.–75.).

Nakon izlaska iz zatvora u Staroj Gradišci, don Rade Jerković otišao je na oporavak kod brata u Zagreb, gdje je posjetio nadbiskupa Stepinca koji mu je dao dopuštenje da može ispovijedati i propovijedati u Zagrebačkoj nadbiskupiji.

Tada se susreo i s don Antom Radićem, koji je bio protjeran iz Šibenika i bio je ispovjednik križarica i suradnica Krista Kralja.

Kasnije je i don Ante Radić bio suđen zajedno sa službenicom Božjom Maricom Stanković koja je ustala u obranu nadbiskupa Stepinca.

Ona je odslužila 5 godina u ženskom zatvoru u Požegi, a don Ante Radić 3 godine u Staroj Gradišci. Bio je to komunistički progon istaknutijih vjernika katolika i crkvenih ljudi.

Židovka dr. Esther Gitman je rekla: „Za mene je Stepinac je svet čovjek koji je spasio brojne Židove i druge ljude… Bez takvih ljudi moja majka i ja ne bismo bile spašene i stoga ću se radovati zajedno sa svima koji će proglašenje Stepinca svetim dočekati s odobravanjem.“