Unatoč nebrojenim pokušajima da se zajedničkom (dvojnom) nominacijom Bokeljska mornarica nominira kod UNESCO-a kao respektabilna nematerijalna kulturna baština dviju država, Crne Gore i Hrvatske, i autohtonoga hrvatskog naroda i Katoličke crkve u Boki kotorskoj, šira hrvatska javnost ostala je neugodno zatečena najnovijom spoznajom da bi Bokeljska mornarica početkom prosinca mogla biti upisana na Reprezentativnu listu svjetske nematerijalne kulturne baštine UNESCO-a kao isključiva svojina Crne Gore.

Bokeljska mornarica, kao osobit historijski fenomen, zadužbina pomoraca, kapetana i brodograditelja jugoistočnog Jadrana, prvotno predstavlja neporecivi rodni list prethodnih i budućih hrvatskih (bokeških) izdanaka: „Za njih, naime, zemlja nije tek ekonomsko dobro, nego dar od Boga i njihovih predaka, čije kosti leže u njoj, sveti prostor s kojim moraju biti u interakciji ako žele zadržati svoj identitet i svoje vrijednosti“ (papa Franjo, enciklika Laudato si).

Na toponimskoj mapi jugoistoka Jadrana, Boke kotorske (Crne Gore) i srednjoeuropske i sredozemne zemlje Republike Hrvatske, sam spomen Mornarice u mnogočemu je autentični domicilni hrvatski starateljski subjekt (baštini oko 60 posto ukupnoga kulturnog i umjetničkog nasljeđa današnje Crne Gore), zalog pomorskih predaka Bratovštine (800 članova) u višereligijskom realitetu Boke kotorske i pet gradova Republike Hrvatske (Zagreba, Rijeke, Pule, Splita i Dubrovnika).

Od pamtivijeka traju iseljavanja stanovništva, koja istodobno znače i prijenos sastavnih kulturnih komponenata (simbola, predaja, rituala). Iseljenički korijeni konstantno cirkuliraju u područjima gdje su se iseljenici iz različitih situacija dobrovoljno ili pak prinudno nastanjivali (etničkih, socijalnih, ekonomskih).

U tom kontekstu možemo spomenuti staru zajednicu Crnogoraca u Peroju, koji su davne 1657. doselili iz Sandžaka i Crne Gore sa svojih 13 obitelji (77 članova) iz mjesta Crmnice, Ljubotinja i Brajića u istarsko selo Peroj. Nadasve je indikativno da i nakon 364 godine, od prvotnih doseljenika u modernoj hrvatskoj državi, postoje generacije iz te stare crnogorske zajednice (Društvo perojskih Crnogoraca Peroj 1657), koji brižno njeguju sjećanje na svoje etničke korijene (osobito ženska narodna nošnja, pravoslavna vjera…).

Zreli duhovni identitet pomoraca

Slijedom toga, i tradicionalno narodnosni modaliteti autohtone hrvatske etnografske jezgre s drugim stjecateljima nastoje humanim konsolidiranjem oblika višestoljetne komunitarnosti (posebice od obnove Plemenitog tijela Bokeljske mornarice 1859) sačuvati Bokeljsku mornaricu u Boki kotorskoj (Crnogorskom primorju) te Republici Hrvatskoj, u kojoj živi više od deset tisuća bokeljskih Hrvata (dok prema zadnjem meritornom popisu stanovništva Zavoda za statistiku Crne Gore u njoj službeno obitava 6021 Hrvat).

Mornarica kao svojstven organon s istančanim izvedbenim kontekstom in situ dragocjenih obrednih prigoda balanja (lančanog plesa dvanaest figura koje alegorijski simboliziraju specifične dogodovštine života na moru), jasno predočuju i neizbrisive tragove revnosnih održavatelja višestoljetnoga historijata starosjedilačkoga hrvatskoga naroda u Boki kotorskoj (Crnoj Gori), koji su poput simboličkih obilježja na grbu Bratovštine oporučno utkali svoju katoličku vjeroispovijed (s drugim protagonistima unijatskih nagnuća), kao zaglavni kamen memorijalne institucije vjernih preteča relikvija sv. Tripuna, i invokacija maloazijskog zaštitnika pomoraca sv. Nikole (Statut Bratovštine svetog Nikole u Kotoru iz 1463).

Bokeljska mornarica istinski je znak liturgijskog zaziva (hvalospjeva), služenja i poniznosti u kreposnom duhu progonjena frigijskog sveca (čije značenje otkrivamo i u njegovu imenu, Tripun ili Trüph, „osoba plemenitog duha“), koji i dan-danas inspirira naraštaje kerigmom živoga svjedočanstva punu 1771 godinu od pogubljenja za vrijeme vladanja cara Decija (250. godine u Niceji): „Slobodan sam, a po uvjerenju kršćanin!“

(Su)svjedočanstvo (su)postojanja

Odvajkada je Mornarica, kao dijete Kotorske biskupije i grada Kotora, požrtvovno djelovala u civilizacijsko-kulturnom krugu raznoraznih utjecaja kršćanstva Istoka i Zapada. I to bi se moglo smatrati jednom od njezinih krucijalnih sinergijskih točaka u koheziji različitih kristijaniziranih onodobnih imperijalnih poredaka i tadašnjih središta globalne političke moći. No njezin opstanak kroz nebrojene havarije periodičnih zabrana ne bi bio ostvariv bez vjerodostojna posvećenja Katoličke crkve u svim burnim razdobljima jugoistočnog Jadrana.

Stoga bi bilo mudro uz nove potiske vjetrova Katoličke crkve, i djelomično drugih činitelja Bokeljske mornarice, u jedra dobre volje nadići nerijetko te kolosalne kiklopske zidine i razbistriti ideološke zamagljene periskope, te preusmjeriti plovidbu nemirnim zaljevskim estuarijem (tematiku tzv. dvojne nominacije Bokeljske mornarice pred UNESCO-om), na posve drukčije intonirane dijaloške bonace međunarodnih plovnih voda: „Djeco, posljednji je čas.“ (1 Iv 2,18).

Sama tradicija kao takva pojmljena stvarnost u vremenskim klancima Vrmca (bokeškog Sinaja) hrvatskih mornara, u prvotnom mahu, predstavlja ishodišta viševjekovne opstojnosti ranjiva hrvatskog bića velebnog mediteranskog akvatorija: „I ne možemo se odreći, čak i da hoćemo, ama baš svega u svijetu, u kojemu živimo, i samo šutjeti i plakati. Moramo, kad je potrebno, također i tražiti svoje pravo…“ (Luka Brajnović, Služiti istini).

Multikulturna dijaloška poliformnost Boke kotorske (Crnogorskog primorja) nedvojbeno bi time još jednom potvrdila visoki stupanj zajedničkoga (su) života i uzajamnog uvažavanja različitosti u bitnim društvenim međuljudskim konceptualnim obrascima. Usto svakako bi još obzirnije produbila razumijevanja kao ishodišne točke koegzistencije naroda na prostorima Crne Gore, ukazujući na još neiskorištene mogućnosti ispisivanja novih stranica povijesti – unatoč negdje naizgled nepremostivim demografskim, etničkim i vjerskim specifikumima – u Zaljevu svetaca, blaženika i mučenika, ekumenskih obzorja Istoka i Zapada: “Duha ne trnite.” (1 Sol 5, 19)