Hrvatska mreža za beskućnike procjenjuje da je u Hrvatskoj oko 2200 beskućnika. Jedan od njih bio je i Drago Rendulić. Prodavač Uličnih svjetiljki, vedra duha koji nije izgubio svoj optimizam ni nakon svih nedaća koje su ga u životu snašle govorio je za Hrvatsku katoličku mrežu u povodu Svjetskog dana beskućnika.

Drago Rendulić podigao je 2009. lihvarski kredit. Kako nam je otkrio, zbog lošeg zdravstvenog stanja, zakasnio je s isplatom prve rate. One su se nakon toga počele gomilati, financijska situacija bila je sve teža, a Drago više nije bio u mogućnosti plaćati svoj stan. Završio je u Zagrebu „bez krova nad glavom”.

„Spavao sam na željezničkom kolodvoru i na autobusnom kolodvoru, ali srećom na kratko vrijeme. To je bilo oko dva ili tri tjedna. Onda su me primile sestre Majke Tereze”, kazao je.

Spavao sam na željezničkom kolodvoru i na autobusnom kolodvoru

Izrađivao je čestitke, pomagao uređivati vrtove, kuhao je u pučkoj kuhinji za druge…

„Ima ljudi koji žele da im stalno netko pomaže, ali to nije to. Moraš se i ti pokrenuti sam”, rekao je objašnjavajući da je štedio ne bi li što prije prepustio svoje mjesto kod sestara drugim potrebitima.

Prije deset godina počeo je prodavati i pisati za Ulične svjetiljke, hrvatski časopis o beskućništvu i srodnim društvenim temama koji je 2008. pokrenuo Franjevački svjetovni red Mjesnog bratstva Trsat.

„Da nije bilo tih Uličnih svjetiljki ne znam gdje bih završio. One su mene digle na noge.”

Drago Rendulić i Snježana Kirinić Grubić

Da nije bilo tih Uličnih svjetiljki, ja ne znam gdje bih završio. One su mene digle na noge.

Ulične svjetiljke omogućile su mu priliku za resocijalizacijom – povezao se s drugim beskućnicima, volonterima i ljudima koje svakodnevno susreće. Uspio je pronaći smještaj, ali ističe da je prodavačima Uličnih svjetiljki pronaći smještaj s osiguranim osnovnim sigurnosnim i zdravstvenim standardima veoma teško.

„Pitaju me: ‘kako tebi nikad ništa ne treba’. A ja sad imam toliko svega da mi ništa ne treba.”

Ima svoju sobu u kojoj živi i dobre ljude oko sebe, a „dobrota je nešto što se ne može kupiti novcem”, zaključio je Drago dokazujući da za sreću nije potrebno mnogo.