Mons. Ivan Šešo

Mons. dr. sc. Ivan Šešo, svećenik Đakovačke i Srijemske biskupije preminuo je 19. siječnja 2008. u “Marijinome domu” u Slavonskome Brodu u 69. godini života i 46. godini svećeništva. Mons. Šešo bio je duhovnik Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu 20 godina. Bio je i ravnatelj Biskupijskog centra za duhovne obnove “Marijin dom” u Slavonskom Brodu.

Olovne pedesete godine prošlog stoljeća. Cijeli Osijek bruji o nekom vunderkindu. Njegovi gimnazijski profesori već ga vide kao moćnog intelektualca pred kojim je sjajna akademska karijera. Bit će doktor, inženjer, advokat, prirodoznanstvenik… Šeši je naprosto sve išlo od ruke. Moćno biće. No, to čudo od mladića, na iznenađenje svojih profesora, odlučuje se za svećeničko zvanje, za sjemenište. Profesori u šoku, odgovaraju ga od te neatraktivne perspektive: “Popovi” će uništiti ovaj biser stvoren da bude avangarda samoupravnog socijalizma. No ovaj suhonjavi mladac očito ima kontakt i s nekim “drugim svijetom”, većini nerazumljiv. Vlastitu moć stavlja u službu neatraktivnog i nemoćnog, društveno nepoželjnog, pa i opasnog zvanja.

Na teologiji opet odskače. Genijalac, naprosto. Za očekivati je da će u Crkvi, ako već nije u društvu, vlastitu moć pretočiti u briljantnu karijeru. Bit će veliki teolog, biskup. Načitan, široke kulture. Govori njemački, talijanski, engleski jezik. Prevodi K. Rahnera, dopisuje se s Hans Urs von Balthazarom. Ovaj “kapelančić”, a poslije i seoski župnik neprestano pokazuje paradoksalni odnos između vlastitih velikih mogućnosti i (ne)pretakanja istih u društvenu ili crkvenu moć.

U službi onih na margini

Pada čak u nemilost jednog biskupa, o čemu nikada nije govorio iz pozicije žrtve ili s gorčinom. Poslušan do “apsurda”. Drugi biskup, koji je izašao iz komunističkog zatvora i koji ga je dobro poznavao, rehabilitira ga i šalje u Rim. Studira duhovnost, Guardinija, kojeg je prostodušno nazivao “moj Guardini”, kao da mu je bio (drugi) otac. Povratkom u Đakovo postaje duhovnik bogoslova. Liježe poslije ponoći, ustaje prije pet. Desetljećima. Zato često zaspe “kad ne treba”. Stalno nasmijan, do iritantnosti. U njegovoj sobi izmjenjuju se akademski obrazovane osobe i zadnji bjednici koje nitko nije prihvaćao. 

Soba krcata knjigama, namještaj prestar. Pjevao je katastrofalno, ali s ogromnim užitkom i često. Bez kompleksa, na žalost nas slušatelja. Siromašan, atipičan, bez automobila, svakodnevno u društvo siromaha i bolesnika kojima je svednevice hodočastio. U jednom, svu svoju moć ovaj vunderkind stavio je u službu onih na margini. Moglo bi mu se “prigovoriti” da je, gledajući logikom moći, ostao vječiti “potencijal”. Od takvog genijalca ipak se očekivalo da ne “protrati” svoj život i vrijeme obilazeći bolnice, hospicije, sirotišta, da svoj talent ulupa u luzere, gubitnike Tko je “kriv” zato što Šešo nikada nije postao ono za što je imao svu moć i talent? “Njegov” Guardini i Onaj koji je “zaveo” obojicu, Isus Krist.

Šešin život je odgovor: iz mase porađati ljude, osobe.

Guardini životu nije prilazio mišljenjem, već je mislio iz obilja života. Iz izobilja kontakata. To je i Šešu učinilo onim što jest, neponovljivim čovjekom i svećenikom, unatoč osebujnom karakteru. Čemu, dakle, moć? Šešin život je odgovor: iz mase porađati ljude, osobe. Moćan je onaj tko iz mase uspije izvući (bar jednog) čovjeka. To pak mogu samo oni koji imaju odmak od svijeta i njegove logike na Guardinijevu tragu: „Samo tko poznaje Boga, poznaje čovjeka“. Za takvu misiju nužno je biti vunderkind. Božji, dakako, kao pokojni Šešo.