Svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije dr. sc. Grgo Grbešić za Hrvatsku katoličku mrežu podijelio je svoje sjećanje na duhovnika Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu mons. Ivana Šešu u povodu trinaeste obljetnice njegove smrti, a koji je tijekom 20 godina brinuo o brojnim generacijama budućih svećenika.
Mons. dr. sc. Ivan Šešo
Mons. dr. sc. Ivan Šešo, svećenik Đakovačke i Srijemske biskupije preminuo je 19. siječnja 2008. u “Marijinome domu” u Slavonskome Brodu u 69. godini života i 46. godini svećeništva. Mons. Šešo bio je duhovnik Bogoslovnog sjemeništa u Đakovu 20 godina. Bio je i ravnatelj Biskupijskog centra za duhovne obnove “Marijin dom” u Slavonskom Brodu.
Poznavao sam neumornog radnika u vinogradu Gospodnjem koji se iz ljubavi prema Bogu i čovjeku neprestano darivao.
Moje poznanstvo i prijateljstvo s pokojnim vlč. Šešom trajalo pune 23 godine. Od 1985. godine kada sam došao u Sjemenište pa do 19. siječnja ove godine, kada je Gospodinu predao svoju dušu, poznavao sam neumornog radnika u vinogradu Gospodnjem koji se iz ljubavi prema Bogu i čovjeku neprestano darivao. I kad je bio najumorniji smijeh mu nije silazio s lica. Kad sam ga susretao u stanjima potpune iscrpljenosti i pitao ga je li umoran odgovarao mi je: “Jesam zlatni, ali sam sretan.”
Naše đakovačko sjemenište je kroz 20 godina odisalo izvanrednom toplinom i gostoljubivošću kojom je zračio naš vlč. Šešo. K njemu su dolazili operni pjevači, književnici, intelektualci svake vrste, prijatelji, poznanici, sirotinja, odbačeni i prezreni, umorni od života, alkoholičari, drogeraši, teški grešnici, gnjavatori i daveži te turbo gnjavatori i turbo daveži. Svakome od njih on je imao nešto dati u duhovnom, ljudskom ili materijalnom smislu.
Njegova torba bila je puna knjiga, lijekova, slatkiša, pobožnih sličica, krunica. On je bio kao ona udovica i Sarfate sidonske koja je nahranila proroka Iliju i ćup joj s brašnom i uljem zbog toga djela ljubavi prema proroku Gospodnjem nikada nije presušio. Torba vlč. Šeše je bila uvijek puna. Božja ljubav u njemu ju je punila i Božja ljubav je dala da se nikada ne isprazni.
Isus je jednom kazao: “Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnicu, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac… Promotrite poljske ljiljane, kako rastu! Ne muče se i ne predu. A kažem vam: ni Salomon se u svoj svojoj slavi ne zaodjenu kao jedan od njih. Pa ako travu poljsku, koja danas jest, a sutra se već u peć baca, Bog tako odijeva, neće li još više vas, malovjerni?” Bog je doista providio u njegovu životu. Što je više davao i darivao to više mu je Božja Providnost osiguravala novac i materijalna sredstva za one najpotrebnije.
Naš vlč. Šešo je otišao. Iza sebe je ostavio pozamašni broj knjiga i nevjerojatno veliki broj djela ljubavi. Njegov investicijski fond je bio čovjek. Njegov život je bio usmjeren prema čovjeku. On je ozbiljno uzeo Isusove riječi o dvije najveće zapovijedi: ljubavi prema Bogu i čovjeku. Pravedni Job je kazao: “Gol iziđoh iz krila majčina. Gol ću se onamo i vratiti.” S ovoga svijeta mi ništa ne možemo ponijeti na drugi svijet osim djela ljubavi. Ono što je vlč. Šešo na zemlji ostavio može stati u jedan kamiončić, ali ono što je ponio sa sobom na drugi može povesti jedino dobra kolona šlepera.
Zbog svoje otvorenosti, ljubavi, jednostavnosti, požrtvovnosti nije naš vlč. Šešo ubirao ovozemaljska priznanja nego je znao primati velika poniženja. Zlo je znalo udarati po njemu i biti oko njega, ali mu nikada nije ušlo u srce. U njegovu srcu je bio Isus Krist. Kada govorim o vlč. Šeši osjećam bol jer sam izgubio dragog prijatelja, ali osjećam još veću radost jer je on radosti svoga Gospodina kojemu se i ja nadam doći.