Neki događaji u društvu ne praštaju šutnju. Ipak, svoj bih doprinos disonantno artikuliranoj javnoj raspravi započeo Russellovim savjetom za pristupanje bilo kojoj pojavnosti: Dakle što su činjenice i koja je istina koje te činjenice potvrđuju? 

Možda se ne treba dopustiti zavesti onim što bismo voljeli vjerovati ili još gore, onime što mislimo da bi moglo donijeti samo korisni socijalni efekt. S tim na umu, uočava se značajan pomak u argumentima i činjenicama govora o pobačaju u aktualnom trenutku tzv. ”slučaja feticida”, od rasprave koja se vodila u hrvatskom društvu otkako se Ustavni sud oglasio osvrtom na zakon iz totalitarističkog režima, 2017. godine. Pomak se očituje u dvije ključne točke oko kojih, makar u medijima hrvatska javnost više ne dvoji.

Feticidom se usmrćuje dijete.  U javnosti se jasno i nedvosmisleno priznalo kako se radi o drugom tijelu,  organizmu djeteta, koje ima vlastiti genom i koji je pacijent za sebe.  Dakle, liječnici imaju dva pacijenta.

Kao prvo, pobačajem (ovdje feticidom) se usmrćuje dijete, za razliku od donedavnog glavnog narativa u korist pobačaja kako se ne radi o djetetu ili ljudskom biću nego o formaciji stanica bez autonomnosti, svijesti, moždane funkcije i sl. 

Drugo, u javnosti se jasno i nedvosmisleno priznalo kako se radi o drugom tijelu, novom jedinstvenom organizmu djeteta, koji ima vlastiti genom i koji je pacijent za sebe. Dakle, liječnici imaju dva pacijenta.

No, otišlo se korak dalje od ranije rasprave o pobačaju i u sljedeće dvije činjenice, koje zapravo predstavljaju moralnu i demokratsku regresiju, kao i svu dvoličnost pluralističkog, sveinkluzivnog društva. 

Pravo na pobačaj nije i ne može biti ljudsko pravo koje se smatra kao demokratska stečevina i izraz naprednog društva i civilizacije. Pobačaj kao intrauterino ubojstvo djeteta u svim stadijima znači derogaciju prava djeteta na život.

Prva činjenica je kako se govor o pobačaju prebacio na govor o ubojstvu djeteta, službeno feticida. Hrvatska javnost trenutno ne raspravlja o pobačaju embrija kojemu se nijekao biološki status ljudskog bića, zakonski status pravnog subjekta, te medicinski status zasebnog pacijenta, nego se raspravlja o dopustivosti ubojstva djeteta, feticidu ili intrauterinom čedomorstvu. 

Druga je činjenica, nova kategorizacija ljudi na one vrijedne života i one nevrijedne. Kategorizacija ljudi, u ovom slučaju djeteta u 25. gestacijskom tjednu, predstavlja zastrašujuću ideju o čovjeku koji nije stvoreno biće s inherentnim i neotuđivim dostojanstvom, koji nema intrinzičnu i darovanu vrijednost iz koje proizlaze njegova prava i dužnosti. To je već viđena, duboko pervertirana ideja o čovjeku koji dobiva ljudsko dostojanstvo tek ukoliko odgovara određenim karakteristikama, ukoliko ima određena svojstva i sposobnosti, bez kojih nema isto ljudsko dostojanstvo i nema život vrijedan življenja. 

Nova dimenzija rasprave o pobačaju

Ministarstvo zdravstva RH učinilo je presedan koji se kreće prema ozakonjenju feticida, dozvolivši postupak koji nije predviđen ni u kontroverznom Zakonu iz 1978. Tim činom Ministarstvo je zanijekalo demokratske stečevine i poglede na vrijednost i dostojanstvo ljudskog života. Ovakva odluka pokazuje kako nam se nažalost nije moguće odvojiti od ideološkog zakona kojeg je jedna nedemokratska skupina bez legitimiteta donijela u ime cijelog naroda. Povratak u ideologiju ili njezino ne-napuštanje znak je političke i humane nedoraslosti i straha.

Aktualna situacija i apel jedne majke kojoj izražavamo poštovanje i ne dvojimo oko životne drame i agonije kroz koju prolazi,  potaknuo je javnu raspravu i opetovao propitivanje suvremenosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece iz 1978. godine. Ovoga puta se nivo javne rasprave podigao na novu razinu, te se ne raspravlja pobačaj Da ili Ne, već se inzistira na pobačaju koji je izvan predviđenog  zakonskog roka do 10 tjedana od začeća, a nakon toga po odobrenju komisija. Zahtjev majke za pobačajem podnesen je u 22. tjednu trudnoće, a temeljna indikacije je nalaz koji pokazuje da dijete ima tumor na mozgu koji ugrožava zdravlje djeteta kao i njegov daljnji razvoj. Višedimenzionalnost drame kroz koju prolazi majka djeteta još više multiplicira i navijačko ozračje koje se stvorilo.

Donedavno arbitrarno poimanje fetusa kao žive ili nežive tvari, s osobnosti ili bez, prerasta u novu raspravu koja ide u smjeru legalizacije intrauterina ubojstva-čedomorstva. Slobodna volja kao i vlastita procjena postavlja se na vrh vrijednosnog sustava, dok moralno postaje ono što je poželjno. Stvaranje stanja medijske podijeljenosti u kojemu se pokušava stvoriti privid većeg broja onih koji su za „pomoć“ i manjine ili nazadne skupine koja pokušava obraniti dijete vješto se želi polarizirati i osigurati područje arbitrarnog usvajanja vrijednosti. Ustavne vrednote prestaju vrijediti, život više nije najveća vrijednost, društvo nije humano okruženje, a legalizacija pobačaja dobiva novi up grade i prelazi na legalizaciju feticida. 

Pravo na pobačaj koje nije i ne može biti ljudsko pravo se smatra kao demokratska stečevina i izraz naprednog društva i civilizacije. Pobačaj kao intrauterino ubojstvo djeteta u svim stadijima znači derogaciju prava djeteta na život. Nije svaki zakonski čin ljudsko pravo, jer prava čovjeka ne proizlaze iz zakona i ne dolaze od države, nego je pojedinac kao suverena individua temelj demokratskog društva na kojem počiva država. Suverena individua je koncept nastao u judeokršćanskoj civilizaciji koja je svjesna čovjekove intrinzične vrijednosti. 

Nova dimenzija ove rasprave je što sugovornici napokon otvoreno govore o pobačaju kao ubojstvu djeteta, što se donedavno nije smjelo takvim artikulirati bez osude. Ovaj manifest kulture smrti, poziva sve kršćane ali i ostale koji u životu promatraju dar i otajstvo da promoviraju i da se zauzimaju za kulturu života. 

Ostaje otvoreno pitanje koliko se kršćani doista ne libe reći istinu o životu i istinu o pobačaju, onako kako ju je izrekao sv. Ivan Pavao II. u Evangelium Vitae br. 58.: „hotimični pobačaj… zajedno s čedomorstvom i Drugi Vatikanski naziva užasnim zločinom(…) pred tako teškim stanjem potrebno je više nego ikad hrabro pogledati istini u lice i stvari nazvati njihovim imenom bez popuštanja kompromisima mode ili napasti samoobmane.” To danas nije popularno reći, štoviše donosi velike probleme onome koji to na takav način kaže, stoga ne čudi što se velika većina kršćana, čak i crkvenih autoriteta boje ili ustručavaju izreći takvu formulaciju. No, to je teološka, moralna i općeljudska istina. 

 Zadatak kršćana nije da upiru prstom i nabacuju se dogmatskim kamenjem ali ne smiju upasti u lažni stav krivog tumačenja milosrđa i lažne iskaze ljubavi koju odaju mirisi duhovne smrti. Kršćanin nema pravo ni na jedno od toga, jer je pitanje života i smrti Božji dar. 

Sadašnji trenutak vapi za jasnim i nedvosmislenim tumačenjem  koje ima za dužnost reći što je Božja, čovjeku Objavljena Istina. 

Postoji li zakonsko pravo koje majci omogućuje ovaj medicinski zahvat feticida?

Spomenuta činjenica gdje majka upućuje zahtjev u trenutku isteka 22. tjedna trudnoće govori nam da se u tom trenutku nalazi izvan zakonske granice od 10 tjedana u kojoj je zakonski moguće bez indikacija izvršiti pobačaj. Zakon predviđa mogućnost daljnje procedure pod uvjetima ako stanje trudnoće ugrožava život žene i to (čl. 22):

•  kad se na temelju medicinskih indikacija utvrdi da se na drugi način ne može spasiti život ili otkloniti narušeno zdravlja žene za vrijeme trudnoće, porođaja ili poslije porođaja; 
•  kad se na temelju medicinskih indikacija i saznanja medicinske znanosti može očekivati da će se dijete roditi s teškim prirođenim tjelesnim ili duševnim manama; 
•  kad je do začeća došlo u vezi s izvršenjem krivičnog djela silovanja, obljube nad nemoćnom osobom, obljube zloupotrebom položaja, obljube s djetetom ili rodoskvrnuća.

Zakon pritom ne spominje feticid u poodmaklom razdoblju trudnoće o čemu je u ovom slučaju riječ. Analogno tumačenju zakona koji u ni jednom trenutku ne spominje pojam djeteta, života, dostojanstva daje zaključiti kako Zakon ne promatra te bitne pojmove i njihovu involviranost u sam čin pobačaja. Nažalost Ustavni sud je izbjegao svoju zadaću, protumačiti ustavne kategorije, napose kategoriju: Život i Dijete. 

Feticid u zakonskom okviru nije predviđen te bi postupanje nad djetetom na osnovi medicinske indikacije i liječničke dijagnoze bilo isključivo jednostrano jer nije ugrožen život majke, te u suprotnosti ili bar izvan zakonskog okvira. Takvo postupanje koje inaugurira kao razlog motiv pomoći djetetu bez pokušaja liječenja, „pomoć“ implicira kroz feticid. Ovakav čin je u suprotnosti s temeljnom profesijskim zadaćama medicine: prevencijom, dijagnostikom i liječenjem. Kao takav predstavlja direktan atak na dostojanstvo ljudske osobe te inauguraciju intrauterina čedomorstva bez pokušaja liječenja.

Je li moralno-etički dopustiv ovaj čin i možemo li ga promatrati kao Actus cum duplici effectu

Spašavanje života majke koje nas stavlja u kontekst suprotstavljanja dviju vrijednosti; života majke i života djeteta, nije arbitraran postupak. Život majke i djeteta potpuno su jednaki po dostojanstvu i vrijednosti. Čin s dvostrukim učinkom – Actus cum duplici effectu u situacijama gdje je ozbiljno ugrožen život majke predstavlja legalno i moralno dopustivo djelovanje i postupanje ali pod određenim vidom i kriterijima. Postupanje mora imati dobar ili bar indiferentan učinak, nakana izvršitelja mora biti dobra tj. mora biti spašavanje života, dok je loš učinak samo posljedica koja nije vezana nakanom niti željom, cilj ne smije opravdavati sredstvo. Proporcionalnost između postignutog učinka koja mora biti veća u pogledu dobra ili bar vrijednosno jednaka negativnom. 

Spomenuto načelo čina s dvostrukim učinkom omogućava liječenje majke koja se nalazi u životnoj ugrozi i kojoj je jedini način pomoći i spašavanja vlastitog života uklanjanje ili liječenje bolesnog organa (npr. maternice, itd.). Ako je posljedica tog liječenja neizbježna smrt embrija ili fetusa, čin je po sebi opravdan jer je primarna nakana život majke, a posljedica smrti embrija ili fetusa nije plod želje.

Spomenuti, eventualni, pobačaj malog Grge, ne može se promatrati pod vidom čina s dvostrukim učinkom. Život majke nije ugrožen, postoji mogućnost ili bar pokušaj liječenja djeteta, učinak koji se želi postići  smrt djeteta bez prethodne opasnosti za život majke. Iako nakanu majke ne možemo apriori osuditi, te moramo imati iskreno razumijevanje za dramu kroz koju ona prolazi, ipak si smijemo i moramo postaviti pitanje, jeli moralno dopustivo „pomoći“ bolesnom djetetu u ovoj situaciji i tražiti feticid. Gledajući iz kuta majke koja je u poodmaklom stadiju trudnoće i koja se susreće s činjenicom bolesti svog djeteta moguće nam je osjetiti djelić drame kroz koju ona prolazi. Stanje straha, tuge i svijesti kako njezino dijete nastavlja život s liječničkom dijagnozom koja mu već na samom početku predviđa visoki zdravstveni rizik. Osim toga ogorčenost eventualnim nedostatkom empatije sustava i okoline stvaraju dojam nepravednog društva koje ne suosjeća.

Ali subjekt ove teme je i Grga, dječak kojega liječnici inicijalno nisu posve „otpisali“. Može li liječnička dijagnoza u neizvjestan put liječenja biti valjana indikacija za prekid života?

Društvo vs. Grga – nova kategorizacija ljudi

Ovim se događajem inaugurira nova kategorizacija ljudi na one koji imaju život koji je vrijedan života i one koji ga nemaju. Pritom, na majci je ili nečijoj arbitrarnoj proizvoljnoj odluci odlučiti što znači život vrijedan življenja. Štoviše, čitali smo medijske napise koji su poticali ubojstvo malog Grge, s pojašnjenjem da njegov život neće bio dostojanstven ljudski život, obzirom na dijagnozu koja mu je postavljena. Od takvih se konstrukcija kršćanin naježi. Čovjek nije vlasnik ni tvorac vlastitog života, u kontroli mu nisu ni vlastiti dani, a kamoli da se može postavljati kao vlasnik tuđeg života i određivati njegovu vrijednost. Ovo predstavlja zastrašujuću ideju o čovjeku koji nije vrednovan kao stvoreno biće s inherentnim i neotuđivim dostojanstvom, koji nema intrinzičnu i darovanu vrijednost iz koje proizlaze njegova prava i dužnosti. To je već viđena, duboko pervertirana ideja o čovjeku koji dobiva i kojemu se priznaje ljudsko dostojanstvo tek ukoliko odgovara određenim karakteristikama, ukoliko ima određena svojstva i sposobnosti, a bez kojih nema isto ljudsko dostojanstvo i nema život vrijedan življenja. 

Zanimljivo je kako je društvo ili su pak pojedinci u nekim nedavnim situacijama potrebe pomoći za liječenje oboljele djece, srdačno i otvoreno sudjelovalo u prikupljanju novčanih sredstava i priloga. Pozivi i apeli, medijski prostor i osobna svjedočanstva privlačili su i osvajali srca građana kako bi se prikupila sredstva za neki novi ili eksperimentalni lijek, ili omogućilo liječenje u inozemstvu. Sada opet društvo, ili isti pojedinci, prikuplja novčanu pomoć za feticid u nekoj slovenskoj klinici koja tako postaje „obećana zemlja“ za sve one koji u ovom trenutku ne vide izlaza u konzervativnom hrvatskom zdravstvu, koje ipak dopušta pobačaj ali ne i feticid. Jesu li ti isti pojedinci promijenili svoje mišljenje i vrijednosni sustav? Znači li to da sad misle kako je bolje da su ti mališani za koje su prikupljali novac ipak umrli i olakšali cijelom društvu? Ovoga se puta najglasnije artikulirala pogrješna humanost, koja spašava društvo od života takvih pojedinaca koji će joj samo biti na teret. 

Križni put s papom Franjom na Veliki petak u Koloseju prokazao ”eugeničko” društvo

Ovogodišnji križni put kojeg je na Veliki petak, 15. travnja 2022. papa Franjo molio u rimskom Koloseju, bio je inspiriran Godinom obitelji ‘Amoris Laetitia’, a molile su ga kršćanske obitelji koje nose različite križeve obiteljskog i kršćanskog života. Križ jedne obitelji prokazao je moralnu izopačenost postkršćanskog društva koje postaje eugeničko. 

Dotična je obitelj napisala meditaciju o obiteljskoj drami koju proživljavaju u okolnostima dvoličnosti postmodernog društva koje s jedne strane pokušava biti sveuključivo, tolerantno i pluralno, dok s druge strane neke ljude gura na margine društva i ljudskog dostojanstva. Tako je križ kojeg nosi obitelj s dvoje djece s poteškoćama u razvoju, a kojima je savjetovano da tu djecu pobace jer neće imati normalan život i bit će na teret drugima, duboko posramio to tolerantno i napredno društvo, koje smatra da mu je takvo dijete samo teret, a medicina roditeljima savjetuje da ga uklone i prije nego li se rodi. Obitelji koje prigrle takav križ, a svjedočanstva takvih majki smo nasreću čuli ovih dana i u našem hrvatskom društvu, svjedoče svu puninu predokusa Uskrsne radosti koje već u ovom životu iskuse, te oprimjeruju kako je ”kršćanski navještaj o obitelji uistinu radosna vijest” (AL, 1). Ipak, one prokazuju svu moralnu izopačenost postkršćanskog društva u kojem svaka osoba nema jednako ljudsko dostojanstvo i vrijednost nego ju dobiva s obzirom na društvene karakteristike.

Istinski kršćanin, kao i svaki čovjek koji u životu promatra dar i otajstvo, u ovom trenutku, makar to bilo nezgodno i nepopularno, ne može ostati zbunjen ili se priključiti javnoj parnici Društvo Vs. Grga. Kršćanima je objavljena moralna istina o čovjeku i dostojanstvu vlastitog života kojeg on nije stvoritelj, stoga treba stati na stranu života, na stranu obrane ljudskog dostojanstva i prava na život. S tim dajemo mogućnost liječnicima da se bore za ljudski život, a svim roditeljima koji imaju djecu s poteškoćama u razvoju jasno poručujemo kako je svaki čovjek stvoren na sliku Božju jednako vriijedan, istog dostojanstva i prava na život te zaslužuje svu pažnju društva i institucija, uz svu nevjerica da je isto potrebno reći. Licemjerno je u ovom trenutku ostajati zbunjen, jer zbunjenost nije empatija nego prigodni govor koji se ne želi zamjeriti. Odobrenje i provedba feticida nad malim dječakom Grgom značila bi svojevrstan kraj ljudskih prava ove generacije u RH i novo vrijeme postkršćanskog društva koje se više nema pravo kršćanskim nazivati.