Na dan proslave 33. obljetnice Posvete župne crkve sv. Antuna Padovanskog blagoslovljena je nova freska u prezbiteriju današnje bazilike, djela akademskog slikara župljanina te župe Tihomira Lončara. Pogled na glavni oltarni prostor i cijelu crkvu je veličanstven, iznenađujuće snažan posve nov, drugačiji. Poliptih koji je desetljećima ispunjavao prostor zamijenila je veličanstvena zidna freska izrazito snažnog kolorita izvedena po cijeloj zidnoj plohi prezbiterija, koja je svojom ljepotom i sjajem ispunila i zagrlila cjelokupni prostor crkve.

Riječima arhitektice Višnje Miletić: “Zaista veličanstven prizor. Pogledajmo tog veličanstvenog Antuna kako bos stoji usred uzburkanog mora (“mora naših boli”, kako pjesma kaže), kao da je odnekud stigao, stvorio se pred nama s lsusom ispred sebe i govori nam: “Evo me!” Gledam njegov habit širine svetohraništa, s naborima poput stabla kako izvire i izrasta iz dubina samog svetohraništa u prekrasno stablo s plameno crvenom rascvjetanom krošnjom, poput velikoga čudesnoga cvijeta oblikovanog u krug, koji se odmah prepoznaje kao obilje darova Duha Svetoga. Krug na simboličan način prikazuje savršenstvo Antunovog života u ljubavi s Isusom, životni put kojim on ide i prosipa za sobom latice blagoslova te ljubavi na nas.

Dijete Isus centralna je osoba ove veličanstvene freske. Ishodište i središte toga cvijeta – Isus – sav u sjaju bjeline raširenih ruku prikazan ispred sv. Antuna kao da izlazi iz same nutrine Antunova bića, iz samog srca; kao najdragocjeniji plod sa stabla Antunova života, njegov dar nama.

Pogledajmo u Antunove ruke prikazane poput grana, vjerojatno oraha, na kojemu je tako rado provodio posljednje dane svoga ovozemaljskog života. Jedna s bijelim ljiljanom, a druga usmjerena prema gore, prema rukama Boga Oca (Onome koga nitko nije vidio). Te predivne ruke ujedno su simbol milosrdnog Oca od kojega sve primamo i kome se vraćamo na kraju – cilju našega životnog puta. Ovaj veličanstveni slikovni prikaz je posve nova umjetnikova interpretacija velikog čudotvorca, sv. Antuna toliko ljubljenog i štovanog sveca u narodu. Umjetnik nije slijedio uvriježene stereotipe već viđenih motiva sv. Antuna s lsusom u naručju ili sv. Antuna s Biblijom u ruci i rukom koja nas blagoslivlja snagom te riječi. Ti simboli su već prisutni drugdje u bazilici: kip, relikvijar… Vizija umjetnika Tihomira Lončara u toj interpretaciji ide mnogo dublje. On nam na veličanstvenoj fresci na tajanstven način otkriva tko je ta Riječ.

Nakon dužeg promatranja nove zidne freske, može se uočiti da je umjetnik kompoziciju freske cijele plohe prezbiterija vrlo pomno osmislio i precizno i istančano razradio. Četiri su protagonista veličanstvene oltarne freske: sv. Antun, Bog Otac, Bog Sin i Duh Sveti pozicionirani na plohi zida iznad krova ciborija tako da površinom prate vanjski rub stubova ciborija, kako bi se sa svih mjesta (vizura) crkve u cijelosti mogao vidjeti sv. Antun s malim Isusom.

U likovnom izričaju protagonisti zidne freske čine istostranični trokut s upisanim krugom. Zašto takva simbolika i koju poruku krije u sebi? Istostranični trokut je u sakralnoj umjetnosti od davnina simbol Presvetog Trojstva, a krug (kružnica) je simbol savršenstva.

Na taj je tajanstven način umjetnik prikazao sv. Antuna u zajedništvu s Presvetim Trojstvom kao posrednika (zagovornika) između nas vjernika i Trojstva koje je najsavršenije zajedništvo u ljubavi. Takvom zajedništvu trebao bi težiti svaki istinski vjernik!

Protagonist freske, mali Isus, personifikacija čiste, iskrene, nježne, sućutne, prave dječje ljubavi prikazan je kao dar sv. Antuna nama, koji se utječemo njemu; svima onima koji vrše pobožnost “13 utoraka sv. Antuna”. Nije slučajno da je naš umjetnik u likovnom smislu upravo malog Isusa pozicionirao u središte i sjecište dijagonala pravokutne plohe zida iznad ciborija kako bi naglasio da je lsus središte cijele freske.

Snažna je to simbolika! Ona nam preko sv. Antuna slikom pokazuje svetohranište Antunovog srca, kao izvor savršene djelotvorne ljubavi koja otvara sva vrata, koja mijenja naša srca, koja čini čuda u našim životima. Sveti Antun s veličanstvene freske zida prezbiterija kao da progovara: “Gledajte, ovdje ispred mene je Isus u samom svetohraništu… čeka na vas! Dođite, donesite svoje boli na ovaj žrtvenik… ja sam tu uz njega, vaš zagovornik!”

Zasigurno se pitate kako je moguće stvoriti umjetničko djelo ovakve ljepote i skrivene tajanstvene dubine? Naš župljanin, Tihomir Lončar, akademski slikar, taj tihi i samozatajni čovjek, kako je rekao fra Tomislav Glavnik, satima je i danima molio i proveo u samoći pred istim tim svetohraništem i upijao tihu, polumračnu intimu nutrine naše župne crkve, najljepšeg arhitektonskog ostvarenja postmoderne na hrvatskim prostorima, djelo arhitekta Juraja Denzlera. Nakon dugih promišljanja uspjelo mu je povezati i dovesti u sklad velebnu zidnu fresku sa svim elementima i vizurama interijera.

Progovorio je jezikom boja, kao vrstan kolorist, iz nutrine svoga bića, jedinim jezikom kojim umije izraziti ono što osjeća, ono što nam želi reći i ono što je primio na dar od Stvoritelja, a što i mi zahvalno dijelimo s njim.”