Knjiga “Junačka i sveta Hrvatska. Pismo o 30. obljetnici Domovinskog rata” predstavljena je u četvrtak, 28. siječnja, u sisačkom Velikom Kaptolu. Knjigu su predstavili autori sisački biskup Vlado Košić i general HV-a u miru Ivan Tolj te književna kritičarka prof. Nikolina Mesić. Zbog epidemioloških mjera predstavljanje se moglo pratiti isključivo putem video prijenosa na internetskim i Facebook stranicama Sisačke biskupije.

Povod je ovog pisma, kako stoji u naslovu, 30. obljetnica Domovinskoga rata koji je svom žestinom započeo u Hrvatskoj 1991. godine, a kako su naznačili u predgovoru želja je autora da se ovom knjigom ne samo učvrsti istina o prošlosti, nego i uoči ono što se trebalo razriješiti u minulu razdoblju, a nije se dogodilo, zbog propusta, pa i grijeha nečinjenja svih političkih garnitura, od završetka Domovinskoga rata, a posebice od 2000. godine do danas. Ova knjiga je i apel autora kako, umjesto napuštanja Domovine i odlazaka tisuća i tisuća mladih ljudi pa i cijelih obitelji iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, potrebno je kao i prije trideset godina, ponovo ujediniti sve snage i pamet i krenuti u saniranje svih višegodišnjih zastranjenja te vratiti se onim idealima, moralnom i vrijednosnom sustavu, koji nas je uz Božju pomoć doveo do pobjede u našem pravednom i obrambenom ratu.

Donosimo u cijelosti govor sisačkog biskupa Vlade Košića na promociji knjige “Junačka i sveta Hrvatska. Pismo o 30. obljetnici Domovinskog rata” s mrežne stranice Sisačke biskupije:

“Dragi prijatelji, poštovani generale HV gosp. Ivane Tolj, poštovana profesorice Nikolina Mesić, poštovani naši gledatelji na našoj web-stranici i Facebooku Sisačke biskupije!

Kada se predstavlja neka knjiga, to je prilika da se autor /ili u ovom slučaju autori/ zahvale svima koji su pomogli da ona ugleda svjetlo dana. Tako je meni na prvom mjestu ugodna zadaća izreći veliku hvalu Ivanu Tolju, mojem dugogodišnjem prijatelju i suradniku, koji je prihvatio biti suautor ovog djelca, odnosno pisma kako sami definiramo genus ove knjige u podnaslovu.

Hvala posebna Stjepanu Vegi koji je uredio ovu knjižicu; hvala Mariji Mitar koja ju je lektorirala; hvala Tanji Mosler koja ju je grafički oblikovala; hvala tiskari Kerschoffset iz Zagreba koja ju je tiskala.

Zašto baš mi, Ivan i ja, i zašto o Domovinskom ratu? Netko će prigovoriti da biskupu nije zadaća govoriti o ratu, a drugi da biskup i general nisu dobar par. Biskupi naime propovijedaju o miru, a generali vode ratove. Pa ipak! Ja sam jedini biskup u HBK koji sam prošao kroz Domovinski rat, i to na doslovno prvoj crti jer sam od 1990. bio župnikom u Hrastovici, gdje me zatekao rat, da bih 1991. u rujnu – točije 10. rujna 1991. – zajedno sa svim mojim župljanima bio prognan iz župe te 1992. bio imenovan i župnikom Petrinje, koja je bila okupirana, tako da sam kroz tri godine (1992.-1995.) boravio u Mošćenici, tada jedinoj slobodnoj filijali župe svetog Lovre u Petrinji. Stoga sam si uzeo za pravo progovoriti o temi Domovinskog rata jer to mogu iz vlastitog iskustva.

Drugo, Ivan Tolj jest general, ali on je prije svega hrvatski pjesnik i književnik, kojeg sam upoznao za vrijeme studija kada me je k njemu slao prof. Ivan Golub jer sam bio urednik studentskog časopisa „Spectrum“, u čije uredništvo je redovito stizao velik broj pjesama, a profesor me slao Ivanu da nam on pomogne izabrati doista vrijedne pjesme za objavljivanje i odijeliti ih od manje vrijednih pjesama.

Sisački biskup Vlado Košić, književna kritičarka prof. Nikolina Mesić i general HV-a u miru Ivan Tolj 

Ta naša povezanost urodila je krajem prošle 2020. godine razgovorima o tome da bismo trebali izdati neki dokument o 30. godišnjici Domovinskog rata, budući da je 2021. godina upravo taj jubilej. Obojica se naime bojimo da se ono što je u tom vremenu bilo s jedne strane teško, a s druge strane lijepo može zaboraviti ili čak iskrivljivati. Mi mislimo da su događaji koji su započeli prije 30 godina obilježili našu nacionalnu povijest do te mjere da bismo na temelju njih trebali biti trajno zahvalni i Bogu i ljudima. A upravo je najteža bila 1991. godina.

Bogu zahvaljivati poput Židova koji svoj izlazak iz egipatskog ropstva svake godine najsvečanije slave najvećim svojim blagdanom, Pashom. Nakon dugog razdoblja neslobode slobodu su doživljavali kao Božji dar. Tako bismo trebali i mi Hrvati za slobodu i neovisnost zahvaljivati Bogu jer nam je on učinio mnoga čudesa. Sluga Božji kardinal Franjo Kuharić jednom je, sjećam se, rekao da smo mi doživjeli tri čuda: prvo je, rekao je, što smo u tako dugom razdoblju usprkos tolikim prijetnjama zatora ipak opstali; drugo je čudo, izjavio je kardinal Kuharić, što su nas kao samostalnu državu priznale sve zemlje, od kojih su mnoge bile protiv naše neovisnosti; i treće je, što smo se premda na početku razoružani i bez sredstava za obranu, obranili i na kraju pobijedili u Domovinskom ratu.

Potrebno je također zahvaliti i mnogim ljudima koji su se nesebično žrtvovali za našu slobodu, za mir i neovisnost našega hrvatskog naroda. To su prije svega hrvatski branitelji, koji su poginuli braneći Domovinu. Njima pribrajamo i one koje nazivamo nestalima, a koji počivaju vjerojatno po neznanim grobištima i koje još njihovi najmiliji traže; također tu su i branitelji koji su se poslije rata ubili, kao i oni koji su preminuli od teških posebno malignih bolesti što su direktne posljedice rata i njihova sudjelovanja u njemu. Ne možemo zaboraviti i njihove obitelji koje su podnijele i još uvijek podnose veliku žrtvu i teret za čitavo naše društvo. Smatramo da sve ove skupine nisu dovoljno vrednovane u našem društvu te da bi im trebalo posvetiti više pozornosti i dati im više potpore jer su oni to zaslužili.

Nitko tko nije bio branitelj u ratu ili blizu njih na prvoj crti obrane Domovine nema pravo govoriti o braniteljima s visoka i s prezirom, jer to su naši najčasniji članovi društva.

Sigurno nije potpora samo materijalno zbrinjavanje, premda je i to potrebno. Najvažnije je da im se ne uskraćuje poštovanje, da ih se gleda kao naše heroje, da im se ne podmeće ono što oni nisu. Nitko tko nije bio branitelj u ratu ili blizu njih na prvoj crti obrane Domovine nema pravo govoriti o braniteljima s visoka i s prezirom, jer to su naši najčasniji članovi društva. I nije u prvom planu nacionalna pripadnost naših branitelja, jer bilo je među njima osim Hrvata i pripadnika drugih naroda. U prvom je planu njihova ljudskost i svijest o pravednoj stvari koja ih je vodila do te mjere u obranu Domovine da su za nju bili spremni žrtvovati i vlastiti život. Pred tim se moraju svi pokloniti. I osobito je područje naše Banovine, koju je – kao i druge dijelove naše Biskupije, a i šire Domovine – nedavno pogodio i razorni potres, bilo područje gdje su naši ljudi kroz tešku borbu neprestano morali izdržavati na branu Domovine. Nije bez razloga papa Lav X. nakon pobjede bana i biskupa Petra Berislavića kod Dubice 1519. nazvao našu Domovinu „Predziđem kršćanstva“. Jednako je tako bilo i u Domovinskom ratu.

A znamo da ne mogu biti dvije istine, ne može se o istim događajima u jednoj zemlji govoriti suprotno, s oprečnih stanovišta.

Teško je očekivati da će narod doživjeti svoj duhovni mir, ako ga se neprestano maltretira lažima i poluistinama.

Nemoguće je također da se na silu dogodi željeno hrvatsko-srpsko pomirenje za koje međutim nisu ostvarene temeljne pretpostavke, a to su istina i pravednost. Dok se ne prizna istina i dok se ne zadovolji pravda, nije moguće istinsko pomirenje. Također je teško očekivati da će narod doživjeti svoj duhovni mir, ako ga se neprestano maltretira lažima i poluistinama. O nama samima ovisi hoćemo li pristati na poniženja i podvale. Hrvatska na žalost ništa ne čini, ili veoma malo, da prikaže svoju istinitu prošlost u Drugom svjetskom ratu i poraću, kao na žalost ni u Domovinskom ratu.

Više bi bilo potrebno uložiti napora da se postigne hrvatsko-hrvatsko pomirenje jer je ono nužno za napredak naše Domovine. A na žalost ne samo da se na tome ne radi, već se radi upravo suprotno, na podjelama, dakle protiv takvog pomirenja koje nam je nasušno potrebno.

Takvu su viziju naše domovinske budućnosti imali naši hrabri branitelji, i to ne samo u Domovinskom ratu nego i kroz svu našu tešku prošlost. O tome progovaramo u ovoj knjižici. Takvu su Hrvatsku sanjali i naši junaci i naši sveci. Nabrajamo ih kao najbolje članove našega naroda.

Molimo osobito Bl. Djevicu Mariju, koju naš narod rado naziva Kraljicom i Odvjetnicom Hrvatske da nam izmoli da i mi budemo nasljedovatelji tih slavnih muževa i žena, naših hrvatskih junaka i svetaca da bismo tako gradili Domovinu u miru, da ima sretnu budućnost. Drago mi je da je molitva Fidelissima mog prijatelja Ivana Tolja postala lijep zaključak ovog pisma i da je došla na zadnje korice. Tako se očituje posvećenost našega naroda BD Mariji. Neka nas ona zagovara da na zasadama prošlosti gradimo naše društvo i Domovinu u onim vrijednostima koje su joj kadre osigurati budućnost.”

Pogledajte predstavljanje knjige  “Junačka i sveta Hrvatska. Pismo o 30. obljetnici Domovinskog rata”: