Don Mihovil je rođen u Šibeniku 1975., a podrijetlom je s otoka Murtera. Ovaj bivši pripadnik Torcide, kojemu je odlazak na gostovanja Hajduka bio svetinja, trenirao je i boks te želio biti pravnik. Iako je imao druge planove, Bog je htio da postane svećenik, i to salezijanac, pripadnik reda koji je poznat po radu s mladima i aktivnosti u medijima.

Cijelu redovničku formaciju proveo je u Italiji. Vječne zavjete položio je 2002. u mjestu Mogliano Venetu, pokraj Venecije, a za svećenika je zaređen 2005. u Šibeniku.

Za Katolički tjednik don Mihovil je govorio o sredstvima društvenog priopćavanja, svećenicima koji su aktivni u medijima, javnom nastupu, odnosu Crkve sa svjetovnim medijima te identitetu kršćanina na televiziji danas…

Poštovani, recite nam što mislite kako Crkva komunicira kroz medije sa svijetom danas?

Katolička Crkva u prošlome stoljeću praktički se osvrnula na svaku pojavu modernoga društva, veliki pape ne samo da su izrazili svoje mišljenje, nego i sami koristili blagodati medija kako bi se evanđelje i crkveno učiteljstvo moglo daleko čuti.

Naravno Crkva dobiva sve manje prostora u tzv. svjetovnim medijima koji joj često nisu skloni, odnosno ne ostavljaju prostor koji bi možda Crkva očekivala. Često je taj zamršeni odnos s modernim svijetom utjecao i na otvorenost i odnos prema medijima. Crkva je od samih početaka imala svoje medije, i načelno je otvorena medijima.

Hrvatsko društvo, kao i ostale zemlje u tranziciji, još u mnogočemu, pa tako i sferi medija, uvelike trpi neke postkomunističke i kvaziliberalne bolesti. Daleko smo od etičkih i profesionalnih dostignuća zapadnih zemalja. Nedostaje pozornosti i odgovornosti za izgovorenu i napisanu riječ, često je važnije da se vijest objavi, ali profesionalna razina je dosta površna i nepotpuna.

Ne znam tko danas bez problema može reći koje su to kvalitetne novine koje čita, koje televizijske emisije su značajne, kojeg novinara prati… Nekako kao da živimo u oskudici takvih likova. Neko sam vrijeme živio na Zapadu i tamo, ako ništa drugo, ima puno kvalitetna izbora.

Crkva je za vrijeme komunizma živjela u jako uskim okvirima neslobode, kontrola i nadzora koji joj nisu omogućili sustavno razvijati medije. Oni koji su bili dopušteni, trebali su ostati u strogo vjerskim temama. Mnogi kažu da je Crkva ulaskom u slobodu propustila iskoristiti prostor i pokrenuti značajnije slobodne medije jer upravo se postavlja pitanje ima li uopće slobodnih medija kod nas.

Svakako možemo primijetiti da su se u posljednje vrijeme pojavile neke nove forme crkvene medijske prisutnosti. Neke je potaknula Crkva poput Hrvatske katoličke mreže ili vašega Katoličkoga tjednika, ali imamo i tzv. privatne katoličke medije poput bitno.net ili zadnjih godina sve značajnije Laudato TV.

To su dobre stvari, ne samo za Crkvu, nego smatram i za društvo općenito.

Ostaje dojam da domovinska Crkva glede medija “igra u obrani”… kao da se bojimo komunicirati i ući u ozbiljniji dijalog jer on traži slobodnu konfrontaciju na svim poljima.

Tijekom pandemije očito je da je i ovaj put Crkva bila marginalizirana, mediji su tretirali Crkvu kao glavnu potencijalnu opasnost, jedva se čekalo objaviti koju vijest gdje bi svećenici bili prikazani kao širitelji zaraze ili kršitelji zabrana.

S druge strane, barem u Hrvatskoj, dosta je traga ostavila rasprava oko slavlja euharistije. Opći je dojam da su se biskupi dogovorili s politikom oko epidemioloških mjera i to su samo šturo priopćili vjernicima. Mogli smo osjetiti dosta trzavica, kritika, zbunjenosti… mislim da je to jedan mali pokazatelj poteškoće tzv. hijerarhijske Crkve u komunikaciji, ne samo sa svijetom, nego i s vlastitim vjernicima.

Koliko je važno da svećenici budu “dostupni” medijima, posebice na televiziji?

Mislim da bi bilo bolje postaviti pitanje koliko kršćani, odnosno katolici trebaju biti u medijima… Nisam mišljenja da je nužno da zaređeni službenici budu vazda u medijima, nego da si osvijestimo koliko i putem medija trebamo i možemo svjedočiti Krista te naviještati njegovo evanđelje.

Kad to postavimo tako, razuman je odgovor da je svaka prigoda dobra za posvjedočiti vjeru, što opet ne znači da ćemo iskakati iz paštete ili, ne daj, Bože, biti napasni.

Je li prisustvo svećenika u medijima Crkve u Hrvata na zadovoljavajućoj razini?

Iskreno mislim da nije stvar kvantitete, nego prije je to pitanje kvalitete i mogućnosti da se na dobar način bude prisutan. Rekao bih da uvijek postoji prostor za kvalitetnije sudjelovanje i bolji doprinos. Naravno tu su u igri dvije strane: s jedne strane onaj koji ima nešto za reći, ali bitna je i druga strana koja će poruku uobličiti, a, nažalost, ponekad i izobličiti. A kad smo kod medija, katolički mediji mi se čine katkad uštogljeni, zastarjeli, često loše upakirani, dok tzv. svjetovni žele šokirati, zainteresirati po svaku cijenu, a prečesto zanemaruju bitno.

Trebaju li katolici surađivati sa svjetovnim medijima koji su negativni, neupućeni, a ponekad i zlonamjerni prema Crkvi?

Naravno da su to delikatne stvari i treba biti jako oprezan i pripremljen. No, s druge strane, ako odbijemo poziv izreći svoje mišljenje, zapravo ostavljamo jednostrano gledište i gubimo priliku reći našu stranu i posvjedočiti Isusa Krista i njegovu ljubav za svakoga čovjeka. Crkva posjeduje fakultete, pa i u Hrvatskoj, koji se bave komunikacijom, mislim da bi na tom polju trebala poraditi u jasnijoj i učinkovitijoj komunikaciji.

To za nas nije marginalno i usputno pitanje koje se odnosi na pojedine stručnjake. Evanđelje je navještaj Radosne vijesti, to je poruka spasenja koja treba biti naviještena svakome čovjeku… Čini mi se da bismo trebali poraditi na osposobljavanju svećenika i laika u komunikativnim sposobnostima. Mislim da je ovo uz autentičnost života ključno pitanje za Crkvu. Ovdje mislim na govorništvo, propovijedi i samu evangelizaciju! Nemamo pravo na odmak, živimo u ovome svijetu i pozvani smo biti sol i svjetlost. To znači da trebamo biti posuti po ulicama i trebamo izgarati (jer to je logična posljedica svijeće koja daje svjetlost). To su teške i zahtjevne operacije, ali jedini način da ovome svijetu dadnemo malo evanđeoskog okusa i svjetla.

U odnosu na Vaše salezijanske kolege i ostale svećenike u RH, mnogo ste eksponiraniji. Kako ste dospjeli u medije? Osjećate li se kao medijska osoba?

Uh, ovo je za mene teško pitanje. Iskreno, jako me košta biti u medijima, katoličkim ili svjetovnim, svejedno… Ne volim izloženost, nisam ljubitelj televizije i ekrana, najradije bih bio negdje u pozadini. Osobno, iako se to možda ne bi reklo, ja sam dosta stidljiv i puno me košta otvarati se pred drugima, nekad bih radije u zemlju propao.

No, onda ćete pitati zašto sam često u medijima. Mislim da to od mene traže moj poziv i poslanje koje mi je povjereno. Trebamo iskoristiti svaki mogući instrument kako bismo došli do svih krajeva svijeta. Tako da, na neki način, idem protiv sebe poradi službe naviještanja. Koliko jedna topla, dobra riječ može pomoći. Ni sam ne možeš znati tko u tom trenutku tu riječ treba. Ako se sakrijem iza svoje komotnosti, stidljivosti, tko će to onda učiniti?

Naravno da dođu kritike, zafrkancije kolega, nekad i pohvale… To u meni budi uvijek isti učinak „htjeti u zemlju propasti“. S druge strane ima jedna pozitivna: ljudi te prepoznaju i to često odmah otvara vrata, a to mi pomaže u mom poslanju odgojitelja.

Kako vi, kao svećenik koji je često prisutan u medijima, doživljavate taj svijet djelatnika u sredstvima društvenog priopćavanja?

Pa iz prethodno rečenoga vjerujem da nije lako, poglavito što su danas etički kriteriji jako niski, a ekonomski i neki drugi na prvome mjestu. S druge strane i sami medijski djelatnici su izloženi velikom pritisku urednika, očekivanog uspjeha i napretka, vlasnika, raznih moćnika itd.

Mislim da su i mediji vjerna slika našega društva. Puni su potencijala, ali i proturječnosti te osrednjosti. Mislim da je, kao i za cijelo društvo, pred nama jedan put sazrijevanja. Malo po malo stvar će napredovati, naravno s mnogim izazovima.

Da niste svećenik, u kojoj biste medijskoj kući željeli raditi?

Medij kojega jako volim je radio. Da, mogao bih se vidjeti na radiju (haha). Tu se slika ne vidi, čuje se glas, pušta se dobra glazba i dopušta slušatelju slobodu da te sluša, osluškuje ili zanemari. Volim slušati radio, jako volim dobru glazbu.

Vi salezijanci ste odgojitelji mladih. Koliko mediji utječu na odgoj mladih? Kako mlad čovjek može djelovati u medijima, a da ostane vjeran i svojoj vjeri?

Ovo je prebitno pitanje, pitanje odgoja je pitanje života i smrti. Nema nam budućnosti bez odgoja. Benedikt XVI. je rekao da je „odgoj najveća hitnost našega vremena“. Mislim da svako društvo, a poglavito Crkva, treba svoju najbolju energiju uložiti u odgoj mladih. Mislim da se u BiH puno toga dobroga učinilo, no postoji još prostora za napredak.

E sad, uz kućni odgoj, najvažnije mjesto odgoja oduvijek je bila škola. No, današnja škola odustaje od svoje odgojne uloge. Ona odabire samo obrazovanje, odnosno kumuliranje informacija, sposobnosti, znanja. Kada to nije povezano s etikom, ono ostavlja mlade bez nekog temelja i cilja. Što mi vrijedi znati kakve sve droge na svijetu postoje, kako nastaju, kako se konzumiraju, koliko su štetne, kada se ne odgaja čovjek i njegova nutrina, nego se govori samo njegovoj glavi u koju se nastoji utrpati što je moguće više informacija.

Imamo i činjenicu da je učiteljski poziv do kraja degradiran ekonomski i u svakome drugome smislu. Događa se sasvim novi fenomen gdje roditelji i djeca budu ujedinjeni protiv učitelja, jer djetetu treba ukloniti svaku prepreku i mogući neuspjeh. Tako učitelji budu ostavljeni samima i nezaštićenima.

Tko danas odgaja? Odgajaju mediji, društvene mreže i općenito internet. Tu djeca najviše uče, tu djeca provode najviše vremena. Nalazimo se pred novim izazovima za koje stariji naraštaji nemaju odgovora. Tu se igra neka nova igra. Ili ćemo se s ovim izazovima suočiti, ili nas više neće biti. Mladima ovdje nije lako jer zapravo sav je ovaj svijet u službi potrošačkog društva. Kapital kolo vodi i sve se vrti oko ekonomskog interesa. To je bog današnjega vremena, tu su jedine prave “vrijednosti” modernoga kapitalizma kojemu se svi klanjaju.

No, kako se radi zapravo o idolu, on malo-pomalo jede svoju djecu. Djeca su danas glavni interes potrošačkog društva i pitam – kako se na njih djeluje? Putem društvenih mreža i interneta oni postaju savršeni konzumenti u potrazi za užitkom koji dolazi od predmeta koje reklamni trikovi nude, predmeta koji obećava beskrajni užitak i svako ostvarenje. To je gore od bilo kojeg totalitarizma jer fašizam i komunizam su nas udarali po glavi i leđima. Ovo pogađa u dušu i korumpira intimu.

Jedini način ostvariti se je da tražiš spasenje od predmeta koji ti obećava užitak. Ovo je perverzija života, đavolska klopka u koju mnogi padaju. Zato kao salezijanac odgojitelj odabirem biti s mladima tamo gdje jesu. Ako to znači na mreži, u medijima, onda ću i ja biti tamo. Eto zašto Crkva treba biti na mreži, pratiti, stvarati kvalitetne sadržaje, dati svoj doprinos, a ne kao pojedini koji odmah kritiziraju pojave bez pozitivna doprinosa. Pohvaljujem korake koje čini Vrhbosanska nadbiskupija putem Medijskog centra, samo hrabro naprijed, nemojte ostati na imitaciji i pukoj pojavnosti. Vremena su jako teška, poglavito za ovu mjesnu Crkvu koja je usred mnogih izazova. No, poznajući povijest, znam da je Sarajevo i u prošlosti bilo značajno središte hrvatske i katoličke dobre riječi. Mislim da tu prigodu i dalje imate!

Mladi su naša snaga i bogatstvo, mislim da treba podržati sve dobre inicijative, dati prostora mladima i uložiti u njihovu formaciju, to je najbolje ulaganje za našu budućnost. Što će nam zidovi ako više neće biti ljudi koji će u njima živjeti. Omogućimo mladima da zasnuju obitelji, rađaju djecu. To je izazov za Crkvu u BiH. Mislim da drugoga puta nema, to je svima jasno.

Vi ste i ravnatelj nakladničke kuće Salesiana čija je temeljna misija evangelizacija i širenje Kristova nauka širenjem dobrih knjiga. Možete li nam reći što mislite kako su se salezijanci kao red “snašli” u kontekstu medija?

Da, već četiri godine djelujem u Salesiani, jedno jako zanimljivo i dinamično iskustvo. Nisam se nikad vidio ni sanjao na ovakvome mjestu. Nisam baš imao neki veliki osjećaj s knjigama, očito Bog ima dobar smisao za humor. No, vidim da dobra riječ, knjiga, video i članak mogu stići tamo gdje ti osobno ne možeš. Stoga trebamo proizvoditi dobre i kvalitetne sadržaje i širiti ih što je moguće više jer dobra riječ može nahraniti život. Nije li Bog poslao svoga Sina, Riječ Božju, nije li se Bog utjelovio kako bi mogao nahraniti sve naše gladi. Eto i mi smo pozvani da utjelovimo tu riječ, jedan od načina jesu knjige, slikovnice, ali i medijski sadržaji preko kojih Gospodin i danas može i želi djelovati.

Mi salezijanci imamo, kaže se, tu karizmu, to jest dar za cijelu Crkvu. Pokušavamo i trudimo se, ali ima tu puno prostora za napredak, s Božjom pomoći!

Mediji su izvrsna pozornica za naviještanje evanđelja. Što mislite, je li Crkva dovoljno iskoristila tu mogućnost?

Naravno, svaki medij klasičan ili najmoderniji, poglavito internet je dostupan i jako pogodan za navještaj. Poglavito na mreži ne trebaju gotovo nikakvi novci da se nešto započne, snimi i podijeli. Pozivam mlade da ne čekaju da ih netko pogurne. Krenite sami, napravite nešto i to podijelite!

Kao Crkva nismo do kraja iskoristili sve mogućnosti. Možda će baš mladi biti ti koji će nas pogurati da se još više i u tom svijetu posvetimo. A onda, Gospode, daj nam novih Stadlera, Mahnića, Stepinaca i mnoštva drugih Božjih sluga koji će te mlade uputiti, podržati i pratiti! Mislim da prigodu i zadaću imamo, na nama je da vjerujemo i odgovorimo na izazove koje Bog danas stavlja pred nas!

Prema Vama, što je bitno za jedan javni nastup katoličkog svećenika?

Prije svega da mu srce gori i da vjeruje u ono što kaže… inače mu je bolje da bude kratak! Ovo je jako važna tema i mislim da bi Crkva trebala malo više ulagati u osposobljavanje svećenika (ali i laika) za javni nastup. Mislim da ako je nama u opisu našega poslanja jedna od privih stavki navještaj Božje riječi, ne možemo to ostaviti samo osobnim darovima pojedinca ili nekoj posebnoj karizmi. Ovo se odnosi i na homiletiku… čini mi se da smo zanemarili pripravu svećenika za propovijed. Današnji svijet je jako napredovao na ovome području, moramo puno više ulagati u ljude, više inzistirati, ne samo na znanju, nego i načinu kako se to znanje prenosi. To je odlučujuća vrlina, način našega nastupa i govora je odlučujuća stavka. Na nekom predavanju prije nekoliko godina jedan stručnjak je kazao podatak koji me zaista zapanjio: “U javnom nastupu ono što primatelj komunikacije registrira kao odlučujuće je poredano u ovome odnosu: 70% govor tijela, 23% ton glasa i način izgovora, 7% sam sadržaj koji se prenosi.” E sad ne bih htio prenijeti poruku, da nam je svima upisati glumačku akademiju, no mislim da se ne smiju zanemariti komunikacijske vještine. Mislim da je Isus izvanredan primjer i pravi učitelj… komunikacije!

Tko je, prema Vašem mišljenju, novinar te kakav bi novinar kao osoba trebao biti?

Odgovor na ovo pitanje bi trebao biti jako jednostavan i logičan: novinar je onaj koji piše za novine, oblikuje tekstove u kojima se donose provjerene i što je mogućno potpunije vijesti.

Nekoć smo imali novine koje bi se tiskale uvečer, a ujutro bi se mogle listati i komentirati uz kavu. Potom se pojavio radio, nenametljivi medij koji bi ulazio u naše domove dok smo se mogli baviti i drugim stvarima. Zatim je došlo vrijeme televizije koja je svojom slikom dugo godina hipnotizirala mase i postala daleko najmoćniji medij jer, osim vijesti koje je prenosila, gledatelji su mogli na neki način i sami biti dio događaja koji je dojmljivo ulazio u naše kuće.

Novinarski poziv, kao i svaki drugi, imao je svoja stručna mjerila. Primjerice, klasičnih pet pitanja na koja bi jedna vijest trebala dati odgovor, tzv. „5 W“ (prema engleskim riječima tko, što, gdje, kad i zašto). Naravno, vijest je treba biti provjerena, potvrđena s više izvora, potrebno je bilo čuti svaku stranu uključenu u vijest koja se objavljuje.

Etičnost, istinitost same vijesti je možda najvažniji kriterij, za koju izdavač novina odgovara moralno, a i materijalno. Mi koji smo prošli dugo razdoblje komunističkog totalitarizma mogli smo vidjeti kako jedan režim stvara vijesti i oblikuje javno mnijenje.

Iz tako neslobodna i pokvarena društva prešli smo naglo u kapitalizam koji mi se čini isto neka vrsta režima koji daje privid slobode mišljenja. Ispod tog privida tzv. mainstream medija zapravo se nalazi duboki interes koji još jednom filtrira i kontrolira vijest i samo javno mnijenje.

Ono što nalazite na portalima i u medijima nije nikada neutralno i objektivno, članci, vijesti i vrijednosti koje se poslužuju nisu tu slučajno. Danas su mediji dio jedne šire slike, to je zapravo biznis.

Glede samih medija, stvari su se danas u mnogočemu promijenile. Najvažniji kriterij nije vijest sama po sebi, nego tko će ju prvi objaviti… Brzina objave postala je najvažnija stvar. U džungli mrežnih portala, news televizijskih kanala koji emitiraju vijesti cijeli dan i noć, glavni kriterij postaje brzina, a tiskani mediji tu gube svaku bitku.

Možete misliti što brzina znači za etičnost, pouzdanost i provjerljivost vijesti koje se objavljuju? Moderni kanali informiranja i tehnologija poput mobitela omogućili su zapravo da svatko može vijest zabilježiti i objaviti… Naravno da tu imamo veliki problem s lažnim vijestima, tzv. fake news koje je jednostavno teško kontrolirati.

Mogli bismo otvoriti i temu ekonomskih i marketinških utjecaja koji su sve više isprepleteni s onim što je nekoć bilo rezervirano samoj vijesti i činjenicama.

Tako da na pitanje što danas znači biti novinar, odgovor ne može biti jednostavan.