Domagoja Pejića, dugogodišnjeg djelatnika Hrvatskog katoličkog radija, mnogi pamte po hodočašću 2004. godine kada se uputio pješice iz Zagreba u Rim, u sklopu projekta "1000 kilometara za Papu", s nakanom da papi Ivanu Pavlu II. čestita 84. rođendan i zahvali mu u ime svih Hrvata katolika za sve što je učinio za hrvatski narod. Pejić je ovih dana po trinaesti put hodočastio u Krakow kako bi obilježio sedamnaestu obljetnicu smrti pape Ivana Pavla II.
Domagoj Pejić je podsjetio da je Ivan Pavao II. Krakow je nazivao ‘svojim gradom, gradom svoga života’. Kazao je da je ovih dana u u njemu po trinaesti put ‘i mislim da ga već pomalo imam pravo nazivati svojim‘.
“Za mene Krakow ne čine samo velebne bazilike, crkve, svetišta, trgovi te brojne druge znamenitosti već i neka, mnogim drugim posjetiteljima, nepoznata mjesta; male ulice, tvornice, crkvice, groblja, kamenolom… Ta mjesta i te ulice čuvaju uspomenu na svog, usudim se reći, najpoznatijeg stanovnika, Karola Wojtylu. Kako kažu stihovi jedne pjesme ‘Okna (prozori) Krakowa čuvaju dodir Lolekovih očiju‘, istaknuo je.
Prisjetivši se života sv. Ivana Pavla II. rekao je: “Karol Wojtyla u ovaj grad prvi put došao kao desetogodišnjak, 1930. godine, kada je njegov brat Edmund diplomirao na Medicinskom fakultetu. Potpuno se u njega preselio 1938. godine nakon mature u Wadowicama, kada je upisao studij polonistike na Jagelonskom sveučilištiu. Iz Krakowa je 3.listopada 1978. otišao na konklave u Vatikan i tamo su ga, nakon 16.listopada, i zadržali”.
Svetište Božjeg Milosrđa/Foto: Domagoj Pejić
“Dobro pamtim dane kada je postalo jasno da polako odlazi. U ljudskoj se povijesti nije dogodio slučaj da umiranje jednog čovjeka privlači toliko pozornosti kao što je to bilo u posljednjim danima Ivana Pavla II. Njegova Poljska je bila na koljenima, a cijeli svijet se ujedinio u iskrenom suosjećanju i zajedničkom pogledu prema prozoru njegove sobe”, naglasio je Pejić.
U ljudskoj povijesti nije dogodio slučaj da umiranje jednog čovjeka privlači toliko pozornosti kao što je to bilo u posljednjim danima Ivana Pavla II.
Posebno se prisjetio zadnjih trenutaka ovozemaljskog života ovoga sveca: “Deseci tisuća ljudi u taj su prozor gledali iz blizine, sklopljenih ruku ili prebirući zrnca krunice. Karol Wojtyla je to znao. Čuo ih je kako skandiraju njegovo ime. I odgovorio im, uz blagoslov: ‘Tražio sam vas. Sada ste vi došli k meni. Hvala vam!‘ U dom Oca nebeskoga otišao je 2. travnja 2005. u 21,37 sati, u predvečerje blagdana Božjeg milosrđa kojega je sam ustanovio. Kada je te subote u kasnim večernjim satima stigla vijest da je umro, upravo sam odjavio svoju voditeljsku smjenu na HKR-u”.
Deseci tisuća ljudi u taj su prozor gledali iz blizine, sklopljenih ruku ili prebirući zrnca krunice.
Krvava reverenda/Foto:Domagoj Pejić
“A današnju, 17. obljetnicu smrti, želio sam dočekati i obilježiti ovdje, u njegovom gradu, na misi u svetištu ‘Ne bojte se!’ podignutom njemu u čast, na brežuljku s kojega se vidi prostor tvornice ‘Solway’ u kojoj je radio tri godine. Tu negdje blizu reverende koja je okrvavljena u atentatu 13. svibnja 1981. blizu oltara u koji je ugrađena relikvija njegove krvi. I, po odlasku, skoknuti do obližnjeg svetišta Božjeg milosrđa i s njegovog tornja još jednom pogledati ‘kraljevski grad’. I poželjeti mu da dok ne vidimo se opet Wisla mirno protiče kroz njega a kiša blago natapa njegova polja. I Bog čuva na svome dlanu. I prati zagovor voljenog pape”, zaključio je.