Godina 1994. bila je najmirnija ratna godina u Hrvatskoj, a i u Bosni i Hercegovini rat se primirio nakon što je 18. ožujka u Washingtonu potpisan sporazum o prekidu vatre između hrvatskih i bošnjačkih snaga. Samo mjesto potpisa tog važnog dokumenta kojeg su potpisali Alija Izetbegović i Franjo Tuđman otkriva da su Hrvati i Bošnjaci mir sklopili pod patronatom Sjedinjenih Američkih Država. Ideja Billa Clintona i američke diplomacije bila je okončati rat u Bosni i Hercegovini podržavajući hrvatsko-bošnjačko savezništvo protiv bosanskih Srba. Nakon procesa razdvajanja do jučer zaraćenih snaga počele su pripreme za zajedničko djelovanje protiv srpskih snaga. Prvo takvo djelovanje dogodilo se početkom studenog 1994. godine kada je u operaciji Cincar oslobođen Kupres.

Za hrvatske snage u Bosni i Hercegovini kakav-takav višemjesečni predah okončan je koncem listopada 1994. zbog toga što su snage Armije BiH ostvarile značajan uspjeh protiv Vojske Republike Srpske na kupreško-bugojanskom pravcu. Naime 7. korpus Armije BiH iz Bugojna nakon nekoliko dana borbi razbio je 22. listopada obranu dijela 7. motorizirane brigade, a u Glavnom štabu Vojske Republike Srpske počeli su strahovati od mogućnosti gubitka strateški iznimno važnih Kupreških vrata, a gubitkom njih i Kupresa i cijele visoravni. Takav razvoj događaja primorao ih je da s bihaćkog bojišta na kojem su provodili prvu bihaćku ofenzivu povuku 1. i 2. krajiški korpus.

Nakon prekida napada i prestrojavanja snaga 2. krajiškog korpusa na jugoistočni dio zone njegova djelovanja počelo se s pripremama za protunapad na pravcu Zlosela – Kupreška vrata – Bugojno. Cilj je bio vratiti crtu razdvajanja između bošnjačkih i srpskih snaga na onu koja je bila prije ofenzive 7. korpusa Armije BiH. Koliko su bosanski Srbi ozbiljno shvatili ovu zadaću govori i podatak da je 2. korpus ojačan bataljunom iz 1. krajiškog korpusa, a najavljen je i dolazak postrojbe jačine brigade ili taktičke skupine od snaga angažiranih na bihaćkom bojištu. Istodobno, uz udar na Armiju BiH, zapovjeđeno je da se spriječi moguće iznenađenje koje bi im mogle prirediti hrvatske snage napadom iz smjera Livna, Šuice, Tomislavgrada i Gornjeg Vakufa.

Vodeći hrvatski povjesničar kada je ova tema u pitanju, dr. Davor Marijan, ističe kako je Kupres za Hrvatsku republiku Herceg-Bosnu imao iznimnu važnost ne samo u strateškom planu već je to područje, prema nerealiziranim planovima o unutarnjem ustroju BiH, tretirano kao hrvatski etnički prostor. Davor Marijan piše:

„Na tu činjenicu skrenuo je pozornost potkraj ožujka 1994. Glavni štab VRS-a u jednoj naredbi – okružnici. Bilo je to vrijeme kada je Armija BiH iz Bugojna tek počinjala napade na Kupres. U Glavnom štabu srpskih snaga skrenuli su pažnju da Hrvati „nude ‘pomoć’ za odbranu Kupresa” i da je to zapravo samo pokušaj da se bez borbi uđe na Kuprešku visoravan. Podređenima je zapovjeđeno da takve pokušaje energično onemoguće i sve zahtjeve „hrvatske strane i ponude za pomoć“ odbiju. Istaknuto je da se Hrvati na području Kupresa i dalje drže „neprijateljem broj 1“.

Nakon pobjede na Kupresu u travnju 1992. godine JNA je držala jake snage koje su u lipnju iste godine združene u 7. pješačku brigadu 2. krajiškog korpusa Vojske Srpske Republike BiH. Zbog važnosti područja brigada je kasnije preustrojena u motoriziranu brigadu i kao takva bila je jedina u 2. krajiškom korpusu. Osim s Kupresa popunjavana je vojnicima iz Šipova, Ključa i Mrkonjić Grada. U jesen 1994. brigada je imala oko 2000 vojnika i sastojala od četiri pješačka bataljuna, oklopnog bataljuna i divizijuna topništva. Nakon muslimanskih napada, brigada je potkraj listopada ojačana jednim vodom, a kasnije i četom 9. lake pješačke brigade iz Bosanskog Grahova i četom 5. lake pješačke brigade iz Glamoča. Zbog napada na Kupres, predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić proglasio je 29. listopada 1994. ratno stanje u zoni 2. krajiškog korpusa nakon čega je počela opća mobilizacija vojno sposobnog stanovništva.“

Nakon tri godine rata u Bosni i Hercegovini srpske su snage na ovom području zadržane na crti: Od Crklog vrha preko Mačpvana, Mušića i Ravnog do Velikog Sivera. Na tom se pojasu neprijatelj dobro inženjerijski utvrdio, izgradivši sustav rovova i skloništa za ljudstvo. Dodatno se osigurao minskim poljima u međuprostorima i na tenkoprohodnim pravcima, a najvažnije topničke položaje smjestio je na prostoru Rustina i sela Rilić.

Za ovu operaciju Glavni stožer Hrvatskog vijeća obrane osnovao je Operativnu skupinu Cincar koju je predvodila 1. gardijska brigada HVO-a Ante Bruno Bušić koja je pod zapovjedništvom tada brigadira, a danas generala Željka Glasnovića nosila napadajna djelovanja desnim pravcem napada preko Zanaglinske šume prema gradu Kupresu. Upravo djelovanje te postrojbe pratiti ćemo u ovoj emisiji. Godinu i pol dana dugo primirje između Vojske Republike Srpske i HVO-a u središnjem dijelu Bosne i Hercegovine prekinuto je 1. studenog 1994. kada je pokrenuta operacija „Cincar“.

Foto: Facebook 1. Gardijska brigada HVO-a “ANTE BRUNO BUŠIĆ”

Prije samog početka operacije koja je ostala upamćena pod nazivom Cincar Panteri iz Bijeljine su napali Armiju BiH na južnim padinama Demirovca, ka Kupreškim vratima, i uz žestoke borbe, bojišnica se nije značajnije pomaknula. Srpski su minobacači rastjerali vojnike Armije RBiH s vrha Demirovca no 1. banjalučka protivoklopna brigada nije iskoristila prigodu ući u rovove na samom vrhu planine. Malo poslije počeo je žestoki HVO topnički napad iz pravca Tomislavgrada na položaje srpskih snaga na južnom i jugoistočnom dijelu kupreškog ratišta. Da bi poštedjeli pješaštvo od gubitaka u izravnim okršajima, hrvatski su topnici na položaje VRS u Malovanu, Ravnom i Riliću ispalili mnoštvo granata.

Ubrzo zatim krenuo je pješačko-tenkovski napad. 1. gardijska brigada HVO-a zaposjela je veći dio Zanaglinske šume i zaustavila se ispred sela Marića i Šešuma jer lijevi pravac predvođen 22. diverzantskim odredom, a kasnije Specijalnom policijom MUP-a HR-HB  nije napredovao istom brzinom u napadu na Malovan. Unatoč svemu srpske snage su se povlačile, a zajedno s njima i civilno stanovništvo. Srbi su se s obrambenih položaja u Ravnom povukli ka Riliću i Kupresu.

U Glavnom stožeru HVO-a odlučeno je da se sve karte bace na desni pravac napada, a da se po srpskim snagama u Malovanu udara topništvom. Tako je i bilo drugog dana operacije kada su na desnom prevcu oslobođena selo Donje Vukovsko, a na njemu se u napad uključio 1. hrvatski gardijski zdrug koji je dan ranije desantiran helikopterima iz Zagreba u Crvenice kraj Tomislavgrada i uveden u borbeni raspored. U noći s 2. na 3. studenog, prema hrvatskim obavještajnim podacima, srpske snage su uz pretpljene gubitke i zamjetnu paniku nastojale organizirati obranu na pravcu Gornji Malovan – Ćemalići – Debelo brdo – farma kod sela Rilić i zadržati Kuprešku visoravan pod svojim nadzorom oslanjajući se na obranu koja je počivala na oklopnim bojnim vozilima.

Hrvatske snage su kao i dan ranije svoja napadna djelovanja usmjerila na područje istočno od komunikacije Šuica – Kupres, a pomoćne snage su pokušavale probiti Malovan. Da bi sačuvalo Rilić, zapovjedništvo srpske 7. brigade na taj pravac ubacilo je četu tog dana pristiglu iz Bosanskog Grahova i četu iz Ključa. Te dvije čete i vojska koja se povukla iz Ravnog tek je pred zoru zaposjela crtu Jelov Gaj – Zanaglina – Kozja Glava. Međutim 1. gardijska brigada „Bušići“ vrlo brzo razbila je njihovu obranu i ovladala Rilićem i Zanaglinom. Tada se srpska vojska organizirano povukla iz Kupresa u kojeg u večernjim satima ulaze hrvatske snage. U nastavku emisije s vama ćemo podijeliti dojmljivo duhovno svjedočanstvo koje je po oslobađanju Kupresa doživio Rodolfo Barrio Saavedra – Argentinac, legenda Domovinskog rata, koja je u ovoj operaciji sudjelovala kao načelnik obavještajne službe 1. hrvatskog gardijskog zdruga.

Dana 3. studenog 1994., trećeg dana operacije CINCAR, ušli smo u grad Kupres. Neprijatelj se povukao u neredu, kao da je znao gdje ćemo napasti i koje položaje trebaju napustiti. Ušli smo u Kupres na moj rođendan. To će biti vrlo poseban rođendan za mene. Oko podneva Darko Mršo i Marko Čičak predložili su mi da krenemo obići njihove kuće u kupreškim selima, u podnožju planine Stožer. Trebali smo prijeći dionicu od nekoliko kilometara, što je još uvijek bila ničija zemlja. Razlog za ovu ophodnju bio je osloboditi selo u kojem su rođeni i živjeli Marko i Darko.

Da bismo razumjeli zašto sam prihvatio, moramo razumjeti razlog njihovog zahtjeva. Nakon izgubljene prve bitke za Kupres koja je trajala od 3. do 11. travnja 1992., moji vojnici bili su prisiljeni napustiti svoju zemlju. Kao hrvatski vojnici borili su se prvo u Kupreškoj bojni, a zatim u Bojnoj Zrinski i 1. HG Zdrugu u svim borbenim akcijama u kojima su te postrojbe sudjelovale. Bio je to vrlo osjetljiv trenutak za njih jer su se konačno nalazili u blizini svojih rodnih sela. Ova ophodnja izgledala je rutinska, jer se smatralo da se neprijatelj povukao i da postoji mala vjerojatnost da ćemo naići na zaostale srpske patrole. No, imala je vrlo poseban emocionalni sadržaj.

Najveći rizik s kojim smo se trebali suočiti bio je mogući kontakt s našim bivšim neprijateljima iz Armije BiH jer su napadali sa sjevera i morali su osvojiti visove Stožera. lako su Armija BiH i HVO koordinirali i odredili crte do kojih treba doći kako bi se izbjegli međusobni sukobi, 1. gardijska brigada HVO-a već je s njima imala okršaj. Unatoč tome što smo sad bili saveznici, krv još nije bila osušena među nama; nije se znalo kako će vojnici s prve crte reagirati u početku i hoće li poslušati zapovijedi. U veljači 1994. godine, kada je potpisan Washingtonski sporazum, prekinuta su neprijateljstva između Hrvata i Bošnjaka muslimana.

Naša postrojba borila se protiv brigade Armije BiH, koja je baš ovom prilikom trebala uspostaviti kontakt s nama. Naša ophodnja od pet članova (Darko Mršo, Mirko Šuća, Marko Čičak, Berislava Vučemil, danas supruga Marka Čička, i ja) krenuli smo iz Kupresa. Prvo smo otišli obići selo Odžak, otkuda je Marko Čičak i tamo nismo zatekli nikoga. Iz Odžaka smo se zaputili prema selu Goravci, gdje je prije pada Kupresa živio Darko Mršo. Na čelu ophodnje bio je Mršo jer je poznavao put, za njim smo išli ja, Šuća, Marko i Berislava. Krenuli smo u smjeru planine Stožer koje dominira nad Kupresom na sjeveru, tražeći kontakt s tada savezničkim snagama Armije BiH. Napredovali smo u borbenom poretku i kretali se s oprezom. Tako smo stigli na naše odredište, u selo Goravce.

Zaustavili smo se kod Darkove srušene kuće. On je tražio krunicu i nešto novca i namirnica koje je njegova mudra majka skrila prije pada Kupresa, no pronašao je samo bocu konjaka koju je ona ostavila za proslavu povratka kući. Okupljeni u čučnju, ostali smo u stanju pripravnosti među ruševinama kuće. Iako ne pijem, nisam mogao odbiti uzeti gutljaj. Darko i Marko bili su jako uzbuđeni jer su kročili na svoje selo kao osloboditelji. Prošle su dvije i pol duge godine do tog trenutka. Mnogo krvi, mnogo žrtava.

Darko je bio vojnik vrlo blizak meni jer sam ga koristio kao prevoditelja tijekom razdoblja obuke i osposobljavanja. Detaljno sam znao koliko je želio vratiti se svom rodnom kraju. Napredovali smo kroz uništeno selo prema OTINOVCIMA u podnožju Stožera, gdje smo trebali obići staru crkvu u kojoj su Mršo i Čičak bili kršteni. Kretali smo se oprezno u borbenoj formaciji jer nismo znali na koga ćemo naići.

Foto: Facebook 1. Gardijska brigada HVO-a “ANTE BRUNO BUŠIĆ”

Došavši do mjesta gdje je trebala stajati crkva, susreli smo se s bolnom slikom. Crkvu Svetog Ivana Krstitelja uništili su i raznijeli do temelja agresori, četnici i pripadnici JNA, te smo zatekli samo ruševine. Inače, navedena crkva datira iz V. stoljeća, te je kroz stoljeća nakon ratova na istim temeljima obnavljana i ponovo građena u više navrata. Pokušali smo pronaći oltar. Sunce nas je obasjavalo. Okruživala nas je grobna tišina. Teško je opisati osjećaje.

Na obližnjem brdu vidjele su se crne glavice: muslimanski vojnici, naši bivši neprijatelji, za koje još nismo znali kako će se ponašati. Dojmovi u tim trenucima bili su vrlo jaki. Kad smo kročili na svetu zemlju, bilo je kao da nas je pogodio grom i mistični osjećaj obuzeo je sve nas. Osjetio sam stanje ekstaze, a moji suborci isto. Emocije godina rata izbile su u tom trenutku. Nehotice su mi se oči zamaglile i osjetio sam knedlu u grlu. Suze su potekle. Tri godine gorčine srušile su se na mene, ali sigurnost da sam pronašao pravi razlog zbog kojeg sam bio tamo. Bili smo prvi koji su oslobodili crkvu; ova će kasnije biti obnovljena.

Prepustio sam se intuiciji. Položio sam pušku na tlo i počeo čistiti ruševine oltara dok sam vikao: „Barbari”, Darko me usmjeravao i pokazao gdje se nalazio glavni oltar. Klečeći i pokušavajući ne gaziti po njemu, svi zajedno smo čistili ruševine. Prvo smo na pravili veliki križ na tlu od nekakvih starih obojenih pločica koje smo zatekli uokolo i plačući i klečeći se u šutnji pomolili. Zatim smo se dosjetili napraviti i podići drveni križ na mjestu gdje je ranije bio oltar. Darko mi je pričao kako je usmena tradicija govorila da je u jednom od kutova crkve pokopana sveta žena.

I doista 28 godina kasnije, kada je ponovno posjetio Otinovce brigadir Rodolfo Barrio Saavedra se uvjerio u to. Naime nakon što su očišćene ruševine i nakon arheoloških iskopavanja postali su vidljivi slojevi različitih crkava izgrađenih kroz stoljeća, a među njima i grob nepoznate svete žene. Nakon ovog snažnog svjedočanstva, a prije odjave ostaje nam samo još donijeti zaključak operacije Cincar koja je bila početak nove, posljednje etape rata u Bosni i Hercegovini u kojoj su srpske snage doživjele poraz, umalo i potpun.

Oslobađanje Kupresa postalo je neplanirani zajednički uspjeh HVO-a i Armije BiH. Srpske snage bile su razbijene, oslobođeno je oko 600km² prostora, a Kupres je tako postao prvi grad preotet srpskim snagama u ratu u BiH od zauzimanja Trnova u ljeto 1992. godine. Ipak sjeverozapadni dio Kupreškog polja s okolnim visovima ostao je pod nadzorom srpskih snaga što im je davalo osnovicu za eventualna protunapadna djelovanja. Ovom operacijom mit o nepobjedivosti srpske vojske je srušen što je iznimno pozitivno djelovalo na hrvatske snage i hrvatski narod u Bosni i Hercegovini. U borbama za Kupres sudjelovalo je 6202 pripadnika HVO-a iz 15 postrojbi. Njih devet u ovoj je operaciji položilo život dok su 33 ranjena.