Bl. Nikola Stensen (1638. – 1686.), danski znanstvenik, obraćenik s protestantizma i katolički biskup posjetio je Hrvatsku. Pozvala ga je na svoje imanje Ana Katarina Zrinska (Bosiljevo, 1625. – Graz, 1673.), književnica i vrlo ugledna članica Ozaljskoga kulturnog kruga, kćer karlovačkog grofa Vuka Krste Frankopana, a žena hrvatskoga bana, prevoditelja i pjesnika Petra Zrinskog (1921.-1671.), koji je sa njezinim bratom Franom Krstom Frankopanom nakon neuspjele Zrinsko-Frankopanske urote smaknut 30. travnja 1671. u Bečkom Novom Mjestu.

Zrinski i Frankopani promicali su hrvatsku kulturu. Njihovim ženama su se divili zbog ljepote ali i učenosti. Ana Katarina Zrinski bila je učena žena i iznimno cijenjena u društvu. Bila je veliki mecena hrvatske kulture. Objavila je prijevod njemačkog molitvenika „Putni tovaruš“. Napisala je i objavila pjesme pod naslovom „Raj duše“.

Petar Zrinski i Fran Krsto Frankopan, spomen-plaketa u bronci (kipar Stipe Sikirica)

Ona je bila snažna žena, stajala je čvrsto uz svoga muža i pomagala mu u pregovorima, primjerice s izaslanikom francuskog kralja Ljudevita XIV. u Veneciji, tražeći pomoć novčanu i vojnu u borbi protiv Osmanlija, dok je on pregovarao u Beču. Upravljala je brojnim imanjima, koja su joj nakon neuspjele urote i smaknuća muža i brata oduzeta tako da je ostala bez ičega. Nakon dvije godine i mnogih nesreća koje su je zadesila preminula je u Grazu u samostanu gdje je bila njezina kćer. Rodila je četvero djece, tri kćeri i sina koji je rano umro. Njezina djeca su bila posljednja generacija slavne obitelji Frankopan.

Stari grad Ozalj

Ne znamo točan datum kada je bl. Nikola Stensen bio u Hrvatskoj na imanju Ane Katarine Zrinski, ali svakako je to bilo negdje krajem šezdesetih godina 17. stoljeća, poslije njegova obraćenja 1667. i prije Zrinsko-frankopanske urote 1671. godine, kada je putovao od sjevernoeuropskih zemalja u Italiju. Tada se putovalo pješice i slavni putnik se svratio i odmorio kod slavnih domaćina. Bilo je to zadovoljstvo i čast jednima i drugima.

O blaženiku

Bl. Nikola Stensen rođen je 1638. godine u Kopenhagenu. Otac mu je bio zlatar a djed luteranski propovjednik. Studirao je prirodne nauke: botaniku, kemiju, anatomiju i bio je vrlo religiozan, što je vidljivo iz njegovog rukopisa naslovljenog U ime Isusovo.

Bl. Nikola Stensen / Foto: Wikipedija

U njemu piše: „Bježimo od praznovjerja! Zaslužimo radom kruh za sebe i za siromahe! Neka nas Bog očuva da ne bismo zlorabili Njegove darove! O, Bože, daj mi snage da se uzdržim od svakoga grijeha te od svakoga prenagloga suda o meni nepoznatim stvarima!“

U tim je riječima znanstvenik i religiozan čovjek Nikola Stensen sažeo svoja religiozna načela i radni program prije svoga putovanja u Nizozemsku, Belgiju, Francusku i Italiju.

Znanstvenik i religiozan čovjek

Na tom je putovanju ostvario neka otkrića na području anatomije. Za njega ljudsko tijelo nije samo hrpa kostiju, žila i mišića nego je to prvenstveno Stvoriteljevo djelo, i to remek-djelo, koje promatra s velikim poštovanjem i slavi ga pred svojim slušateljima.

Nakon toga je postao sretan čovjek. Tom prilikom, 7. studenog 1667. godine, je rekao: „Ti si raskinuo moje okove, Gospodine. Tebi ću prinijeti žrtvu hvale!“ Od tada je živio kao neki monah. Opet je proputovao Njemačku, Austriju, Ugarsku, Češku te dospio do Amsterdama. Godine 1672. bio je pozvan u Kopenhagen, ali se za dvije godine vratio u Firenzu gdje 1674. godine preuzeo obavezu odgoja nasljednika prijestolja.

Nikola Stensen se sve više počeo baviti teološkim pitanjima, čitati Bibliju i otačku literaturu tako da je poželio postati svećenik, kako bi se na najbolji način mogao zahvaliti Bogu za milost obraćenja na katoličku vjeru. Za primanje svetih redova spremao se duhovnim vježbama. Mladu misu Nikola Stensen služio je u crkvi Santissima Annunziata u Firenzi, 14. travnja 1675. goodine. Uz Mladu misu položio je i zavjet siromaštva jer je smatrao da je krepost siromaštva najbolje sredstvo duhovne obnove protiv svih zala u Crkvi.

Za njega ljudsko tijelo nije samo hrpa kostiju, žila i mišića nego je to prvenstveno Stvoriteljevo djelo, i to remek-djelo

Svećenika Nikolu Stensena papa Inocent XI. imenovao je vikarom za sjevernonjemačke krajeve. Išao je pješke iz Firenze u Rim po blagoslov Svetog Oca. Ondje ga je kardinal Barbarigo posvetio za biskupa. Tako je glasoviti svjetski učenjak postao katolički biskup. Kao biskup provodio je asketski život, petkom je strogo postio.

Voljeli su ga i protestanti i katolici tako da je svojim propovijedanjem i životom zbližavao dvije vjere, bio je ekumenist rekli bismo sadašnjim jezikom. Dobar prijatelj mu je bio učenjak Leibniz. Propovijedao je na njemačkom, francuskom i talijanskom jeziku.

Bio je pomoćni biskup u Münsteru. Obilazio je cijelu biskupiju i narod ga je volio. Mnogo je radio, a slabo se hranio.

Umro je uoči svoga imendana 5. prosinca 1686. godine u Swerinu u Njemačkoj, u 48. godini života, s riječima na usnama: „Isuse, budi mi Spasitelj!“ Žrvovao se za to „da svi budu jedno!“ Grad Firenza je zatražio i dobio njegovo tijelo te ga pokopao uz najveće počasti u crkvi sv. Lovre.

Voljeli su ga i protestanti i katolici tako da je svojim propovijedanjem i životom zbližavao dvije vjere

Kardinal Julije Döpfner je za Nikolu Stensena rekao:

„Ne bi li taj pionir modernih prirodnih znanosti, ta uistinu europska ličnost, taj neumorni apostol dijaspore (njemačkih pokrajina, gdje su katolici u manjini) mogao na osobit način biti uzor i zaštitnik našeg stoljeća koje je tako značajno po napretku prirodnih znanosti, po ozbiljnom nastojanju oko europskog jedinstva i po dubokoj težnji za Una sancta – jednom svetom crkvom?“

Roberto Angeli napisao je životopis Nikole Stensena a naš mons. Fabijan Veraja je napisao Poziciju za njegovu beatifikaciju na više od 1100 stranica, 1974. godine. Sveti otac Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 1988. godine.