Budi dio naše mreže

Članice Udruge sv. Vinka Paulskog: "Nitko ne smije biti isključen iz društva – mi smo svi ravnopravni"

"Radila sam u bolnici kao medicinska sestra, jedna od mojih kolegica imala je supruga pomorca koji se sa svojim prijateljem u nekakvoj šali kladio na brodu, riječ je bila o lijepom novčanom iznosu, i - dobio je okladu. Odlučio je to dati nekome kome je potrebno, moja je kolegica znala da svi djelujemo u Udruzi pa me upitala za savjet – kome pomoći, upravo smo toga dana saznali za obitelj Gigov, majku i dijete s posebnim potrebama koji su iznenada ostali bez supruga i oca i svi smo zajedno otišli k njima, tako je započela naša priča s obitelji Gigov, jednom od niza obitelji s kojima smo povezani."

/ Sestra M. Benedikta Krapić

Proveli smo jedno poslijepodne s članovima Udruge svetog Vinka Pualskoga

Članovi Udruge Sv. Vinka Paulskoga imaju vrlo zanimljivo poslanje – ustani i idi, čini neograničeno dobro – svima! Naime, članovi ove svjetske Udruge, jedne od grana velike Vinkovske obitelji, koja u duhu sv. Vinka Paulskoga djeluje u svijetu i diljem Hrvatske posjećuju osobe u potrebi s osnovnim ciljem: ublažiti patnju i vratiti dostojanstvo onima koji su se našli nemoćnima pred životnim okolnostima, povratiti im osjećaj osobne nepovredivosti. Ovo široko područje djelatnosti uključuje sve osobe koje su u potrebi, bilo da im je ugrožena materijalna ili moralna egzistencija, bez obzira na vjeru, rasu, naciju i druge različitosti. Članovi Udruge spremno uskaču i uz pomoć dobrih ljudi pomažu potrebitima u rješavanju egzistencijalnih problema. Nitko ne smije biti isključen iz društva – mi smo svi ravnopravni, ističu gorljivo članovi Udruge. One koje pronađu ne ostavljaju, trajno ih prate na životnom putu. Postaju – obitelj, a upravo tom ljubavlju i zajedništvom najglasnije svjedoče Riječ Božju: jedno smo Tijelo.

Voljeli bismo samo da kroz prozore ne puše vjetar…”

Pokažite nam djelima svoju vjeru

Želeći se uvjeriti kako to poslanje izgleda u praksi, proveli smo jedno poslijepodne s članovima Udruge sv. Vinka Paulskoga, konferencije koja djeluje u Rijeci. Dočekale su nas Josipa Orlović, dogogodišnja članica Udruge i sestre iz samostana sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Rijeci, članice Vinkovske obitelji koje zajedno s aktivnim laicima članovima Udruge već desetljećima obilaze potrebite u Rijeci i široj okolici. Predaju nam dio tereta, da zajednički ponesemo u automobil vrećice s hranom i potrepštinama koje su sestre i članovi Udruge pripremili za obitelj koju danas posjećujemo. “Mali Damir voli slatko, pa mu je naš član Miroslav poslao ovu posebnu čokoladu”, pokazuju nam sestre. Već iz priloženog bilo nam je jasno da ovo nije samo pohod potrebitima nego osoban susret s osobom, pohod – bližnjima. Ljubav iznad humanitarne aktivnosti i osoba Isusa Krista kao mjerilo susreta razoružali su nas i prije nego smo krenuli na put. Putem nas je telefonom s odmora iz Belgije blagoslovila i pozdravila predsjednica Udruge Katelijn Torrekens Radić, Belgijka sretno udana u Rijeci.

Ovu obitelj pratimo već 12 godina

Krenuli smo prema Kastvu, gradiću pored Rijeke. Josipa nas usmjerava gdje i kada skrenuti, jasno je da već jako dobro poznaje ovaj put; “Više od 12 godina odlazimo k ovoj obitelji, zajednički uspijevamo preživjeti zime, spremamo se već sada za nadolazeću zimu, korak po korak, nabavili smo nedavno 3 metra drva“ , rekla je Josipa, a s. Renata ispričala nam je u vožnji kako je sve počelo; “Radila sam u bolnici kao medicinska sestra, jedna od mojih kolegica imala je supruga pomorca koji se sa svojim prijateljem u nekakvoj šali kladio na brodu, riječ je bila o lijepom novčanom iznosu, i – dobio je okladu. Odlučio je to dati nekome kome je potrebno, moja je kolegica znala da svi djelujemo u Udruzi pa me upitala za savjet – kome pomoći, upravo smo toga dana saznali za obitelj Gigov, majku i dijete s posebnim potrebama koji su iznenada ostali bez supruga i oca i svi smo zajedno otišli k njima, tako je započela naša priča s obitelji Gigov, jednom od niza obitelji s kojima smo povezani.”

Gola cigla i nekoliko rajčica

Dolazimo pred nedovršenu kuću, očito već dugo nedovršenu o čemu svjedoče hrđavi tragovi ispranog željeza i stara izblijedjela narančasta cigla s rupama za vrata i prozore. Samo jedan mali djelić kuće je prekriven i opremljen za stanovanje. Ulazimo u maleno dvorište u kojem je svaki grumenčić zemlje iskorišten za sadnju; nekoliko rajčica, malo rige, kolčići za par krastavaca koji još nisu niknuli i nešto cvijeća za radost.

Na vratima nas s osmijehom razvučenim preko mršavog i blijedog, ali dječje lijepog i vedrog lica dočekuje Damir Gigov. Tridesetpetogodišnji dječak! “Damire, dobar ti dan, tvoj prijatelj Miroslav ti šalje čokoladu!“, pozdravlja ga Josipa. Damir plješće od radosti. Spominje imena članova Udruge, tepa kako je s Miroslavom vidio vatrogasce. U to dolazi njegova majka Nadežda Gigov, otežano se kreće zbog problema s kralježnicom, no sve je uredila da bi dočekala prijatelje iz Udruge kao vlastitu obitelj. “Hvala, hvala, hvala…“, rekla je nebrojeno puta Nadežda dok je primala potrepštine koje su za njih upakirali članovi Udruge.

Iz Skopja u Hrvatsku

Obitelj Gigov porijeklom je Iz Makedonije, oni su,kako nam kaže Nadežda stari Bugari, iz Skopja.

Kako ste došli u Hrvatsku?

Znate kako je to bilo u vrijeme Jugoslavije, posvuda se išlo u vojsku, moj je suprug došao služiti vojsku u Zadar. Bio je poseban, jako brzo bi prirastao srcu, on je bio vrlo vrijedan i pošten čovjek, ljudi bi ga vrlo brzo zavoljeli gdje god je došao, tako je bilo i u Zadru. Obećao im je da će se vratiti kad okonča vojni rok i da će se preseliti u Zadar, tako je i bilo. Pronašao je posao koji ga je potom odveo u Rijeku. Čitavo vrijeme je dolazio kući u Makedoniju u posjete, a mi smo bili susjedi od djetinjstva. U jednoj od posjeta rekao je da me neće više ostaviti i da idem s njime, tako je i bilo.

Vaša je ljubav okrunjena sinom Damirom koji je danas s nama?

Čim sam doselila pronašli smo stan, suprug je radio, ja sam uskoro zatrudnjela i 1985. godine sam rodila našeg sina Damira. Damir je rođen taman kad je žutica harala rodilištem i on je jedini otpušten kući jer je jedini bio zdrav, zamislite – samo on nije obolio! Bili smo tako sretni, bio je sasvim zdrav sve do osmoga mjeseca života.

Damir nije rođen kao dijete s posebnim potrebama?

Tako je, rođen je sasvim zdrav. Tek u osmom mjesecu smo primijetili da se nešto počelo događati, kao da nije više onako živahan kao prije. Odveli smo ga na pregled na kojem je ustanovljeno da ima nisku razinu kalcija, morali smo ga ostaviti u bolnici što je za nas bilo izuzetno teško. Plakali smo cijelim putem. Tada je vladala epidemija jedne tako grozne dječje gripe, a on je bio najmanje dijete na bolničkom odjelu. Bilo ih je previše i svu su djecu stavili zajedno u jednu sobu, najstariji dječak je imao 17 godina.

Damir se zarazio gripom?

Da. Kad smo došli rekli su nam da je preko noći dobio visoku temperaturu. On je doslovno gorio od temperature. Doktor je vikao na kolege zato što su pomiješali zdravu i bolesnu djecu, maleni su oboljeli jer su stariji bili bolesni. Nastala je svađa između osoblja i roditelja. Naš Damir je gorio na 42 stupnja. To je tako trajalo čitavih 38 dana!

Više od mjesec dana je gorio u vrućici?

Da, 39. dana moj suprug je izgubio živce i došao po naše dijete, tražio je da nam vrate Damira bez obzira na protivljenje doktora, iste večeri ga je na silu doveo doma. Tuširali smo ga, masirali, sami smo mu skidali temperaturu. Temperatura je od visokih 42 stupnja padala sve niže i niže. Mi smo sami u tri dana njemu snizili temperaturu! Ali od tada, uslijed dugotrajne vrućice on više nije bio isti, oslabile su mu kosti, krv, sav je oslabio…. Moj suprug si nikada nije mogao oprostiti što ga ranije nije izvukao iz bolnice.

Je li postojala mogućnost oporavka?

Bili smo spremni sve učiniti, no suprug je izgubio posao, iznenada je preminuo vlasnik firme u kojoj je bio zaposlen. Ljudi su uskočili i svi su ga potom privatno angažirali da radi za njih što god im je trebalo, bio je dobar i pošten i oni su to prepoznavali. Borili smo se, sve što je zaradio trošili smo na mogućnost ozdravljenja, išli smo od Zagreba do Slovenije, slali smo nalaze u Njemačku. Rizici od operacije su preveliki, govorili su nam stručnjaci. Muž je stalno išao dalje u uvjerenju da se nismo dovoljno borili. Sve dok nije vidio da smo novce potrošili, a djetetu ništa nismo pomogli. Tada smo shvatili da nemamo više mogućnosti, a nemamo ni gdje živjeti, odlučili smo sve što zaradimo uložiti u smještaj da djetetu bar to osiguramo, kupili smo maleni terenčić, počeli sami graditi, stavili smo ploču i u studenom smo ušli u takvu nedovršenu, ali našu malenu kućicu. U prosincu se moj suprug srušio i preminuo.

Ostali ste sami u ovoj nedovršenoj kućici?

Bila je to cigla i gola ploča nad glavama, zimi je to bilo strašno, da ti se glava zaledi, a ljeti smo morali izlaziti iz kuće u 14 sati da se ne ugušimo od vrućine. Dobri ljudi su već iza sprovoda vidjeli da neće biti moguće tako živjeti, skupljali su novac da bi nam pomogli i stavili su nam krov tako da možemo živjeti ovdje. Ljudi su nas se sjetili kad bi skidali svoja vrata i prozore pa su nam malo pomalo stavili sva vrata i prozore koja imamo i dobili smo nova ulazna vrata Mogli smo živjeti ovdje. Nemamo ništa, ali imamo barem gdje biti. Znali smo, kad bi podmirili režije, mjesečno živjeti s tristotinjak kuna i uspijevali smo, važno nam je samo da imamo gdje biti.

Kako je sada?

Zime su najveći problem. Kuća je kakva je, ali staklo nam je popucalo. To su bili tuđi stari prozori. Dao nam ih je jedan čovjek s Krka, 12 godina su poslužili, ali sad ovako ne ide više.

Udruga Sv. Vinka donirala je dio drva za zimu?

Ne bih mogla sama, spasili su me. Sada znam da ćemo izdržati do Nove godine s tim drvima. No, problem je što će puhati kroz prozore. Voljeli bi kad bi bilo moguće da imamo prozore kroz koje neće tako puhati. Uzdam se da će nam Udruga nekako uspjeti pomoći, samo da ne puše, toga se jako bojim, stalno mu govorim da se ne smije igrati kraj prozora, bojim se da se staklo ne sruši na maloga…

Jeste li u kontaktu s vašom obitelji iz Makedonije?

Nisam, nemamo novca da bi posjećivali jedni druge i da bi se zvali. No, članovi Udruge su već kao obitelj, dolaze k nama od kad je suprug preminuo. Pomažu, ali i provode vrijeme s nama. Vode nas na hodočašća. Bili smo zajedno u Gospiću. Ma kako nam je bilo lijepo! Vidjeli smo vatrogasce i policiju, za Damira je to bilo jako uzbudljivo. Idemo s Udrugom svake godine za Dan bolesnika u centar Rijeke na misu.“, svjedočila nam je skromno i radosno Nadežda uz Damirov pljesak koji izražava, ali i uzrokuje – divljenje.

Biti blizu znači ne čekati da ljudi pitaju što im treba nego ići k njima!

“Članovi Udruge hode kroz život s Isusom, u zajedništvu sa svetim Vinkom i blaženim Ozanamom koji su zaštitnici Udruge, otvorena srca i otvorenih očiju. Želimo biti na usluzi potrebitima, a to može vrlo brzo postati svako ljudsko biće. Biti blizu znači ne čekati da nas ljudi dođu pitati što im treba nego ići prema njima i slušati i prepoznati njihove potrebe, ohrabriti ih i ondje gdje možemo – zajedno djelovati. Svjesni smo da smo vrlo maleni zato želimo dati naše srce na raspolaganje Gospodinu, naš um i naše ruke da bi On s njima činio velika djela. Dio smo svjetske laičke Udruge što nam širi vidike, ali i radost”, zaključila je za HKM predsjednica Udruge Katelijn Torrekens Radić.

“Pomoći možemo jedino zajedno, ljudi su se našli u glibu, nekima je bilo potrebno isplatiti kredit da bi preživjeli i stali na noge, drugima samo društvo, trećima pak duhovna pomoć, ništa ne bismo mogli bez dobrih ljudi koji se javljaju našim članovima i velikodušno nam Božjom Providnošču priskaču u pomoć svojom stručnošću, sredstvima, vještinama i ponaviše srcem, vjerujemo da ćemo naići na dobra srca i za ove prozore, da ih zamjenimo, da Gigovi dočeaju zimu bez propuha”, zaključile su Josipa i s. Renata na povratku s našeg Vinkovskog popodneva.

Postupajte sa siromasima blago i s poštovanjem znajući da tu uslugu iskazujete Gospodinu. Ta On smatra da je to učinjeno Njemu samome. Sv. Vinko Paulski.

Podaci za donacije:

KONFERENCIJA SV. JOSIPA – Udruga sv. Vinka Paulskog u Republici Hrvatskoj
Kresnikova 15
51 000 Rijeka
IBAN: HR8624020061400265842
Napomena: za obitelj Gigov

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja