Život i crkveno djelovanje kardinala Franje Šepera

Njegovim imenovanjem omogućena je sigurnost crkvene uprave u Zagrebačkoj nadbiskupiji u okolnostima zatočeništva kardinala Stepinca u Krašiću, na koje su ga prisilile komunističke vlasti, izvijestila je Zagrebačka nadbiskupija.

Nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca 10. veljače 1960. Franjo Šeper preuzeo je upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom, dok je rezidencijalnim nadbiskupom postao 5. ožujka 1960.

Nakon preuzimanja uprave nad velikom Zagrebačkom nadbiskupijom, koja se tada prostirala na 22 796 km2 i pod čijom su se crkvenom upravom nalazilo 389 župa s oko 1 850 000 katoličkih vjernika, Franjo Šeper se u svakom pogledu iskazao kao izuzetno uspješan nadbiskup.

Kardinal Franjo Šeper / Zagrebačka nadbiskupija

Pogotovo imajući u vidu okolnosti u kojima se Crkva tada nalazila te djelujući u društvenim okolnostima zadanim komunistički režimom i njegovim totalitarnim odnosom prema religiji, vjerskom životu i Katoličkoj Crkvi općenito.

Uspješnost crkvene uprave Franje Šepera ponajbolje se može vidjeti iz onoga što je pokrenuo i ostvario. Za svoje nadbiskupske uprave, uz ostalo, osnovao Katehetski institut 1961., Institut za crkvenu glazbu 1963. te Institut za teološku kulturu 1968.

Ojačao je i znatno razvio odgojno-obrazovni segment Crkve. Od trenutka njegova dolaska na čelo Zagrebačke nadbiskupije do odlaska na dužnost prefekta Kongregacije za nauk vjere, broj sjemeništaraca povećao se sa 135 na 252, a bogoslova sa 110 na 169.

Kardinal Franj Šeper / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Njegovim imenovanjem omogućena je sigurnost crkvene uprave u Zagrebačkoj nadbiskupiji u okolnostima zatočeništva kardinala Stepinca u Krašiću, na koje su ga prisilile komunističke vlasti. Nakon smrti kardinala Alojzija Stepinca 10. veljače 1960. Franjo Šeper preuzeo je upravljanje Zagrebačkom nadbiskupijom, dok je rezidencijalnim nadbiskupom postao 5. ožujka 1960.

Nakon preuzimanja uprave nad velikom Zagrebačkom nadbiskupijom, koja se tada prostirala na 22 796 km2 i pod čijom su se crkvenom upravom nalazilo 389 župa s oko 1 850 000 katoličkih vjernika, Franjo Šeper se u svakom pogledu iskazao kao izuzetno uspješan nadbiskup. Pogotovo imajući u vidu okolnosti u kojima se Crkva tada nalazila te djelujući u društvenim okolnostima zadanim komunistički režimom i njegovim totalitarnim odnosom prema religiji, vjerskom životu i Katoličkoj Crkvi općenito.

Uspješnost crkvene uprave Franje Šepera ponajbolje se može vidjeti iz onoga što je pokrenuo i ostvario. Za svoje nadbiskupske uprave, uz ostalo, osnovao Katehetski institut 1961., Institut za crkvenu glazbu 1963. te Institut za teološku kulturu 1968. Ojačao je i znatno razvio odgojno-obrazovni segment Crkve. Od trenutka njegova dolaska na čelo Zagrebačke nadbiskupije do odlaska na dužnost prefekta Kongregacije za nauk vjere, broj sjemeništaraca povećao se sa 135 na 252, a bogoslova sa 110 na 169.

Kardinal Franjo Šeper / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Oživio je i revitalizirao tiskovnu i izdavačku djelatnost. Najznačajnije bilo je pokretanje lista Glas (s) koncila 1962. te Centra za koncilska istraživanja, dokumentaciju i informacije – Kršćanska sadašnjost 1968. Prvotni cilj bilo im je informiranje svećenstva i vjernika o odlukama Drugog vatikanskog koncila te širenje koncilske misli, a kasnije su nastavili informirati i objavljivati vrlo značajna djela vjerske tematike. Ujedno su bili i jedina alternativa onome što su ljudi mogli saznati iz tiskovina te od izdavača u državnom vlasništvu.

Franjo Šeper nemjerljiv je doprinos dao i u pastoralnom, ali i karitativnom radu u Zagrebačkoj nadbiskupiji. Za njegove uprave osnovane su 22 nove župe, od toga njih deset na području Zagreba, čime je znatno poboljšana pastoralna skrb za vjernike. Počeli su se graditi i obnavljati sakralni objekti, za što je 1965. osnovao i Fond pape Ivana XXIII. Nakon dugo vremena institucionalno je obnovljena karitativna djelatnost ponovnim pokretanjem Caritasa 1968. godine.

Šeper je nakon preuzimanja dužnosti predsjednika Biskupske konferencije Jugoslavije 1961. znatno pridonio i obnovi Crkve na cjelokupnom prostoru tadašnje Jugoslavije. Na prostoru čitave tadašnje države broj sjemeništaraca povećan je s 546 na 950, odnosno bogoslova s 491 na 967. Sve to ukazivalo je na svjetliju budućnost Crkve, a nju su upravo obećavali novi naraštaji budućih svećenika i biskupa.

Dogodile su se i velike promjene u prostornoj organizaciji Crkve. Osnovane su nove crkvene pokrajine u Rijeci i Splitu 1969. na području Hrvatske, ali i u Ljubljani još 1961. Godinu dana kasnije uspostavljena je i redovna crkvena uprava Mariborske biskupije. Na sličan način, 1968. uspostavljena je i redovna crkvena uprava na području Bačke u Vojvodini uspostavom Subotičke biskupije.

U konačnici, za njegova predsjedanja Biskupskom konferencijom, nakon dugih i mukotrpnih pregovora, potpisan je i Protokol između predstavnika državnih vlasti SFR Jugoslavije i Svete Stolice. Iako je Franjo Šeper iskazivao bojazan za njegov učinak, imajući u vidu njegove istupe i korespondenciju sa Svetom Stolicom, razvidno je kako je razumio širi aspekt koji je imala u vidu Sveta Stolica. Protokolom su jugoslavenske vlasti po prvi put službeno priznale ingerenciju Pape nad crkvenim poslovima u tadašnjoj Jugoslaviji, što je za Crkvu bilo iznimno bitno. On je bio polazišna točka, od koje su kasnije malim koracima stečene vjerske slobode koje su u potpunosti ostvarene padom komunizma 1990. godine.

Kardinal Franj Šeper / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Franjo Šeper istaknuo se i na zasjedanjima Drugog vatikanskog koncila, kojeg je pokrenuo papa Ivan XXIII. 1962. godine, a nastavio ga voditi papa Pavao VI. Još kao član Pripravne komisije koncila Šeper je privukao pozornost svojim istupima, a zatim i na sva četiri zasjedanja koja su se održavala svake jeseni zaključno s 1965. godinom. Aktivno je sudjelovao prilikom donošenja svih koncilskih odluka, objavljenih u četiri konstitucije, devet dekreta i tri deklaracije. Pritom se osobito zalagao za korištenje nacionalnih jezika u liturgiji, trajni đakonat, pričešćivanje pod obje prilikama, koncelebraciju na misama, vjersku slobodu, apostolat laika i prava migranata te ekumenski dijalog, u čijem duhu se i osobno susreo s patrijarhom Srpske Pravoslavne Crkve Germanom 1968. godine.

Sve koncilske odluke kardinal Franjo Šeper aktivno je promicao u Zagrebačkoj nadbiskupiji, Crkvi u Hrvatskoj i cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji kroz pastoralno djelovanje i institucije te ustanove koje je osnovao i poticao. Njegovu aktivnost pratio je i uočio papa Pavao VI. te kao svojevrsno priznanje Šeperova rada, ali i priznanje Crkvi u Hrvatskoj, donio odluku o njegovu imenovanju kardinalom, što je i učinjeno na konzistoriju održanom 22. veljače 1965. Ovim je nastavljen kontinuitet imenovanja kardinalom zagrebačkoga nadbiskupa nakon kardinala Stepinca. Isti je nastavljen i imenovanjem kardinalom idućeg nadbiskupa Franje Kuharića, kao i trenutnoga nadbiskupa Josipa Bozanića. Posljednju dvojicu kardinalima je imenovao papa Ivan Pavao II. Ovim imenovanjem Franjo Šeper u naslov je dobio i rimsku crkvu sv. Petra i Pavla u rimskoj gradskoj četvrti EUR, koja je zatim 1967. godine dobila i status bazilike. Znakovito je kako je ista posvećena sv. Petru i Pavlu, kao i osječka konkatedrala u kojoj je Šeper kršten.

Kardinal Franj Šeper / Foto: Zagrebačka nadbiskupija

Franju Šepera je na mjestu prefekta Kongregacije za nauk vjere naslijedio dotadašnji nadbiskup Münchena i Freisinga u njemačkoj pokrajini Bavarskoj kardinal Joseph Ratzinger, koji će kasnije, na konklavama održanim 19. travnja 2005., biti izabran za papu.

Kardinal Franjo Šeper preminuo je ubrzo nakon umirovljenja 30. prosinca 1981. Misu zadušnicu u bazilici sv. Petra u Rimu pred mrtvim tijelom kardinala Šepera služio je papa Ivan Pavao II. Kardinal Šeper sahranjen je 5. siječnja 1982. u zagrebačkoj katedrali, blizu kardinala Alojzija Stepinca s kojim mu se život značajno isprepleo.

Iza kardinala Franje Šepera ostaje danas puno toga što baštini Katolička Crkva u cijelom svijetu, ali isto tako i društvo u cjelini. Kao osobita vrijednost njegova djelovanja ostaje činjenica kako iza njega nema kontroverzi, već ostaje samo poštovanje zbog onog što je (u)činio.