Važnost bavljenja sportom i tjelesnom aktivnošću za fizičko i psihičko zdravlje nacije, a posebice za djecu i mlade je neupitna. Tim više što smo suočeni s epidemijom kroničnih nezaraznih bolesti, a svako nam treće dijete ima problema s viškom kilograma što je rezultiralo i porastom djece oboljele od šećerne bolesti. Sport je proglašen i djelatnošću od posebnog interesa za Republiku Hrvatsku. No koliko je on uistinu dostupan djeci i mladima? Ako pitamo roditelje onda će vam reći da je bavljenje sportom uistinu 'skup sport' za njihov kućni proračun. O tome što je učinjeno i potrebno učiniti da bavljenje sportom djeci i mladima bude dostupno, sigurno i besplatno u Argumentima smo razgovarali s ravnateljem Uprave za sport u Ministarstvu turizma i sporta dr. sc. Krešimirom Šamijom, predsjednikom Hrvatskog društva za sportsku medicinu prof. dr. Davorom Plavecom i glavnim tajnikom Hrvatskog olimpijskog odbora Sinišom Krajačem.
Iako je Hrvatska mala zemlja s velikim sportskim uspjesima, kod nas je slabo razvijena svijest koliko je fizička aktivnost i bavljenje sportom važno za vođenje kvalitetnog i zdravog života te kao prevencija nizu bolesti. I dok se više od 60 posto Hrvata ne bavi nikakvom tjelesnom aktivnošću svako treće dijete u Hrvatskoj ima problema s prekomjernom tjelesnom težinom. Prof. dr. Plavec upozorio je da i u obrazovnom sustavu nismo dovoljno posvetili pažnju važnosti fizičke aktivnosti kod djece te da i u zadnjoj kurikularnoj reformi na tom polju nije učinjeno ništa. “I dok primjerice u Sloveniji djeca imaju svaki dan sat tjelesnog odgoja i od prvog razreda ih vode kineziolozi kod nas to nije slučaj. Često niti roditelji nisu svjesni koliko je dnevno djeci potrebno fizičke aktivnosti, a to je minimalno sat vremena dnevno”, rekao je taj specijalist medicine rada i sporta. Upozorio je i da zbog nedovoljne fizičke aktivnosti bilježe pad funkcionalnih i motoričkih sposobnosti kod djece za čak dva do tri posto na godišnjoj razini. Čak i djeca koja se godinama bave sportom u nekom klubu nemaju razvijene osnovne motoričke vještine.
Zbog nedovoljne fizičke aktivnosti bilježimo pad funkcionalnih i motoričkih sposobnosti kod djece na godišnjoj razini.
No bavljenje sportom u Hrvatskoj često nije dostupno zbog loše infrastrukture, nedostatka sportskih sadržaja, a treba znati da više od tisuću škola nema niti sportsku dvoranu. Djecu se i njihove roditelje umjesto poticanja na sport penalizira kroz mjesečne članarine u klubovima, kupovanja skupe sportske opreme, plaćanja putovanja, sportskih pregleda, dvorana, što postaje ogroman trošak za obiteljske proračune. Toga su svjesni i u Ministarstvu turizma i sporta. Ravnatelj uprave za sport Krešimir Šamija vjeruje da bi se taj problem visokih troškova bavljenja sportom mogao ublažiti tzv. vaučerima koje bi jedinice lokalne uprave i samouprave djelile roditeljima, posebice onima slabijeg imovinskog stanja, a koji bi s njima besplatno mogli učlaniti dijete ili djecu u neki sportski klub. “Bilo bi dobro da i sportski klubovi budu socijalno osjetljivi i da oslobađaju članarine one roditelje nižeg imovinskog statusa i koji imaju više djece”.
“Bilo bi dobro da i sportski klubovi budu socijalno osjetljivi i da oslobađaju članarine one roditelje nižeg imovinskog statusa i koji imaju više djece”.
Siniša Krajač upozorio je da nam drastično pada broj profesionalnih sportaša, ali i djece uključene u sport. To je posljedica i negativnih demografskih trendova u državi, a dodatan udarac sportu i klubovima zadala je pandemija koronavirusa. Iako je država povećala izdvajanja za sport i Ministarstvo turizma i sporta te Hrvatski olimpijski odbor provode programe za poticanje bavljenjem sportom od najmlađe dobi, još je niz stvari koje treba sustavno urediti kako bi sport bio dostupniji djeci i mladima.