“Naš cilj je da građani svaki mjesec mogu podmirivati troškove”, rekla je predsjednica Udruge Štedopis za financijsko obrazovanje građana, ističući da su se usmjerili na mlade jer su istraživanja pokazala da su financijski najnepismeniji oni mlađi, ispod 19 godina. Edukacija tinejdžera provodi se već tri godine i kroz nju se pokušavaju mijenjati nastavni planovi, te su izdali i donirali 10 000 udžbenika za srednje škole “Moj novac, moja budućnost”. Udžbenik prati i usavršavanje nastavnika kroz besplatne radionice diljem Hrvatske, a u županijama gdje do sada nisu bili prisutni jako puno se radi s mladima.

Ralašić je podijelila iskustva rada sa školarcima i studentima. “Najljepše je raditi s osnovnoškolcima zato što oni isti čas shvate što je odgovorna potrošnja, razliku između želje i potreba. Međutim, kako rastu, pod utjecajem vršnjaka, i oni mijenjaju svoje navike i ponašanja prema onom nepovoljnijem. A, kada se studenti upitaju što su naučili odgovaraju da su strahovito iznenađeni kada shvate da je kamata na dozvoljeno prekoračenje, odnosno na onaj minus što im banke odobravaju, a oni već svi imaju svoje račune, preko 10%. Dakle, takve osnovne stvari ne znaju”.

“Mi radimo s mladima da ih naučimo da ne budu prezaduženi, i da generacije koje dolaze budu pametnije nego mi”, rekla je Ralašić.

Predsjednica Udruge Štedopis je pritom istaknula da građani imaju interesa za teme financijske pismenosti, pogotovo oni stariji s nižim primanjima koje muče dugovi, koje upućuju na institucije koje im mogu pomoći. Ističući potrebu udruživanja u opismenjavanju mladih uputila je savjete: treba uskladiti želje i mogućnosti, i nikako se ne zaduživati podizanjem gotovinskih kredita da bi se potrošili u blagdanske dane.

Dr. Novotny je istaknuo da se ne radi samo o nepismenosti i nerazumijevanju problema kućnih financija, nego je tu i čitav niz poticanja takvih transakcija. Osvrćući se na kreditiranje u švicarcima primijetio je da je u tome slučaju odgovornost usmjerena i na sugrađane, i na one koji su te kredite prodavali, kao i na ukupnu društvenu klimu koja se tada stvarala.

“Veliki dio, ne mogu sada reći i odrediti koja količina korisnika kredita u švicarskim francima je znala da ulazi u transakciju koja mora, u najmanju ruku, biti predmetom preispitivanja. Zašto? Zato što su takvi krediti imali ekstremno niske kamatne stope u odnosu na ostale, i rate su bile različite. Racionalno ponašanje kreditoprimca je bilo hoće li se zadužiti po nižim kamatnim stopama, a onaj koji je prodavao taj kredit morao je upozoriti da se mora znati kako je švicarski franak povijesno imao oscilacije u vrijednosti, jer je to rezervna valuta, a mala je valuta. U vremenima krize, kao što se dogodilo 2008. godine, svi su htjeli kupiti švicarski franak i naglo je narasla njegova vrijednost u odnosu na druge valute, te su naglo narasle rate i postale previsoke”, rekao je dr. Novotny.

Odgovarajući na upit jesu li građani svjesni da trebaju preuzeti brigu za sebe po pitanju mirovina, na što je naglasak stavila i nedavno usvojena mirovinska reforma, dr. Novotny je istaknuo kako je cijeli koncept mirovinske štednje razvijen, ali ima i onih koji žele da se država za njih pobrine. “Mirovinska reforma je poticaj ljudima da se intenzivnije bave svojom budućnošću. Sada se taj osjećaj sve više razvija u hrvatskim kućanstvima, i ne štede generacije za sebe, nego roditelji i bake i djedovi štede za svoju djecu i unuke, dakle za buduće generacije”, rekao je te, uz ostalo, uputio savjet da se manje ulaže u nekretnine, jer se teško unovčavaju kada je potrebno, nemaju tu razinu likvidnosti, a više u štednju, mirovinsku štednju, životna osiguranja.

Savjetnica u Hrvatskoj udruzi banaka je, ukazujući na abecedu financijske pismenosti, istaknula da je prvi ključ kod osobnih financija vođenje proračuna kućanstva kako bi se znalo gdje se troši i koliko se privrjeđuje. Pritom je potrebno razlikovati želje od onoga što je nužno. “To ne znači da se trebamo odreći svega što želimo, pritom nam kućni proračun pomaže u tome da se vidi gdje postoje ti elementi, od malih proračunskih stavaka, do onih većih. Treba znati postaviti ciljeve, znati što se želi s tim proračunom i trebamo li povećati primanja ili smanjiti troškove, i onda slijedi znanje o financijskim proizvodima, ali ne samo o njima nego o svemu onome što konzumiramo u proizvodima i uslugama koji mogu utjecati na naše financijsko blagostanje”.

Tko je taj koji bi trebao financijski obrazovati i kojim kanalima – o tome pitanju, kako je istaknula Etlinger, vodi se debata ne samo u Hrvatskoj nego i u Europskoj uniji. “Za sada nema jednoga recepta i jednoga kanala koji bi to trebali. Nekako slijedom rasprava možemo zaključiti da je tu uloga regulatora države – to se već radi u Hrvatskoj – Ministarstvo financija, Ministarstvo gospodarstva, Ministarstvo znanosti kroz obrazovanje u školama, zatim udruge građana koje su se aktivirale, fakulteti i stručne udruge, svi pomalo rade na tome”, rekla je savjetnica u Hrvatskoj udruzi banaka. Među ostalim je istaknula da nije svako zaduživanje loše – poput ulaganje u znanje, u rješavanje stambenog pitanja samo ono treba biti optimizirano, odnosno potrebna je dobra informiranost da osoba zna koji su sve elementi koji ju mogu dovesti do rizika.