Dr. Šumanović dao je povijesni okvir ratnih događanja na Kozari sredinom 1942.: “Ofenziva na Kozaru je neposredna reakcija na partizansko osvajanje Prijedora u svibnju 1942. na koji su reagirale i vlasti NDH, ali i njemačke vojne ustanove koji su zbog toga povećali broj svojih snaga na tom području. Tim je postrojbama zapovijeđeno da ne smiju izvršavati odmazdu kako ne bi došlo do povećanja otpora stanovništva.

dr. Vladimir Šumanović

Dr. Vukelić govorila je o situaciji napuštene kozaračke djece i poteškoćama sa smještanjem i brigom za civile: “Djeca koja su odvedena prema središnjoj Hrvatskoj, a za koju je postignut dogovor da dođu na skrb tadašnje hrvatske države, ta su djeca već dijelom bila gladna i doslovce gola i bosa još dok su bili na području Kozare. Moramo znati da je dio roditelja ili pobjegao ili sudjelovao u partizanskom otporu i jednostavno ostavio tu djecu na milost i nemilost ratnom vihoru. A ono što su pokazali mnogi obdukcijski nalazi, kada su djeca počela umirati, bila je činjenica da su još na području Kozare jeli travu i razno sjemenje, dakle sve ono što normalan ljudski organizam jednostavno ne bi niti mogao provariti.”

Sva djeca bila su u lošem stanju, ali su adekvatno zbrinuta

Dr. Vukelić pojasnila je i način na koji su djeca zbrinjavana: “Izravnu skrb o njima preuzima Ministarstvo udružbe tadašnje hrvatske države, koje ipak ne funkcionira potpuno samostalno. Hrvatski Crveni križ, uz nadzor Međunarodnoga crvenog križa, odobrava sve objekte za smještaj djece.

Znakovito je da djeca nisu smještena u objektima koji su bili dislocirani od gradova nego su, i u Zagrebu i Sisku, smještena u sam centar grada. To apsolutno ruši bilo kakvu tezu o namjernom zločinačkom pothvatu, maltretiranjima ili ubojstvima.

Naravno da je taj prihvat bio “ad hoc” i situacija se događala vrlo brzo, s obzirom da nitko nije očekivao toliki broj djece, ali smještaj je bio svima osiguran.”

doc. dr. Vlatka Vukelić

U emisiji je spomenuta i usmena predaja starih Siščana da su zbrinuta djeca svakoga dana bila u šetnji centrom grada. Istaknuta je i tužna činjenica da su najviše obolijevala i najviše umirala najmanja djeca, ali njih tek nešto više od 15%, iako su liječnici odmah po dolasku i pregledu djece prognozirali da će ih, s obzirom na njihovo stanje, umrijeti više od 90%.

Važnost revizije ideologizirane povijesti

Tihomir Dujmović je, kao novinar i publicist, naglasio: “Revizija povijesti je apsolutno nužna, s obzirom da je napisana povijest, ne baš apsolutna laž, ali u dobroj mjeri ideološka, a onda i faktografska laž. Gotovo da nema segmenta hrvatskog društva od ’45 do ’90 koje nije isfabricirano na temelju laži ili polulaži. Čitav niz je takvih i sličnih stvari i laži o kojima se ništa ne zna. Ne želim umanjivati grijehe NDH, ali naprosto je došlo vrijeme da se o svim stvarima progovori onako kako su se događale. Najgora stvar koja se pripisuje, s razlogom, je usvajanje rasnih zakona. Međutim, ni dan-danas ni ovdje nemamo punu istinu na stolu.”

Važnosti revizije dobroga dijela hrvatske povijesti dotaknuo se i povjesničar dr. Šumanović: “Temeljni problem s čim se mi suočavamo nije samo pitanje NDH, nego i bilo kojeg razdoblja prošlosti u 20. stoljeću je optužba za revizionizam. Taj termin “revizionizam” je također termin iz tradicionalne komunističke promidžbe, prvenstveno namijenjene poraženim frakcijama unutar same Partije. Taj pojam postoji od nastanka komunističke ideologije i uspostave Sovjetskog Saveza sve do njenoga sloma. Ali i dandanas je prisutan u komunističkim režimima diljem svijeta. Kad netko u pejorativnom smislu koristi pojam revizionizam, odnosno revizija, onda bi tu osobu trebalo pitati govori li ona zapravo tradicionalnim staljinističkim jezikom?”