“Danas sam prvi puta pošla u Glinu nakon nekog vremena i ostala sam zatečena. U cijeloj školi kompletni uredi su razmješteni u predvorje. Na putu prema Glini je doista strašno. Za vrijeme volontiranja u Petrinji znala sam čuti kako ljudi govore za glinsko područje: Znao sam da je loše, ali nisam znao da je tako loše. Svjedočim sada da je to istina”, rekla je Anita Lokner.

Anita Lokner vjeroučiteljica je djeci od 4. do 8. razreda osnovne škole. Rad s djecom često zna iznjedriti njihove životne želje. Podijelila je s nama o čemu razmišljaju djeca i što bi željeli postati kad odrastu.

“Vjeroučiteljica sam djeci od 4. do 8. razreda. Mnogi od njih imaju svoje životne želje što bi željeli postati. Uglavnom su to nogometaši i manekenke, neki žele biti poštari jer oni dijele mirovinu”, uz smijeh je istaknula Lokner i nastavila, ” a neki žele biti učitelji jer se s tim svakodnevno susreću, pa ako imaju neko pozitivno iskustvo, onda im možda u tom smjeru kreće i taj životni cilj. Imala sam jednog učenika koji je rekao da on hoće biti župnik. Baš me zanima jednog dana hoće li se to, ako Bog da, to realizirati. Dolazi iz jedne vjerničke obitelji”.

Iza nas je molitvena osmina za jedinstvo kršćana pa smo vjeroučiteljicu Anitu upitali koliko od čitavog razreda djece pohađa katolički vjeronauk.

“Većina djece, oko dvadesetak učenika. To ovisi o odjelu, ali većina su katolici. U područnoj osnovnoj školi postoji pravoslavni vjeronauk. Moji kolege vjeroučitelji rekli su da svi uglavnom volontiraju od prvoga dana. Kolege s kojima sam se čula rekli su da su dobro. Uključili smo se i pomagali te brinuli za stambena pitanja i smještaj za osobe bez krova nad glavom.”

“Moj otac je bio branitelj, pa sam znala što je Petrinja i koji joj je značaj. Čula sam se i s kolegama iz ovog petrinjskog kraja. Sve su to moje bivše škole i radila sam u dosta njih. Učenici su dobro, ali mnogo njih je iselilo iz svojih kuća jer su označene crvenom naljepnicom, te su morali privremeno riješiti stambeno pitanje. Iskreno se nadam i molim Boga da će se oni vratiti u svoje domove. Moramo misliti pozitivno, biti primjer drugima.”

Anita i Marko su iz župe sv. Lovre u kojoj su već godinama aktivni. Potvrdili su da je župnik dobro i da ne posustaje u ovim nevoljama.

Foto: župnik Josip Samaržija, Anita Lokner i njen suprug Marko/ foto: Ante Novak

“Treba ostati pozitivan i usmjeren na Krista jer bez vjere nećemo moći puno postići. Nadam se da će naše rane vremenom zacjeljivati, ali sve s vjerom u Krista”.

“Da se vratim, ponovno bih bila vjeroučiteljica jer to je posebno iskustvo i samo onaj koji je vjeroučitelj može to posvjedočiti”.