Budi dio naše mreže

Dolaze nam 'Heretici' Gilberta Keitha Chestertona

„Heretici” su istovremeno i lako štivo i teško štivo u kojem Chesterton uspijeva pokazati kako naše nove hereze 21. stoljeća zapravo nisu nove, budući da se s većinom njih suočava on sam još početkom 20. stoljeća. Knjigu "Heretici" Nakladna zadruga Ognjište objavljuje početkom ožujka, a možete je već sada rezervirati putem linka koji je u ovom tekstu.

/ anh

Suradnja Hrvatske katoličke mreže (HKM) i Nakladne zadruge Ognjišta se nastavlja. Ovaj put preporučamo knjigu Gilberta Keitha Chestertona „Heretici” koju će početkom ožujka ovaj izdavač objaviti u prijevodu dr. sc. Zrinke Dragun.

Gilbert Keith Chesterton ‘princ paradoksa’ u ovoj je kolekciji – koju čini dvadeset eseja i članaka s početka 20. stoljeća – pokazao najbolju stranu svoje dosjetljivosti. Fokusirajući se na one koji se diče svojom nadmoćnošću prema kršćanskim idealima, Chesterton procjenjuje ugledne ličnosti iz svijeta književnosti i umjetnosti svoga doba koji spadaju u kategoriju ‘heretika’. Tim riječima iz Ognjišta najavljuju ovu svoju novu knjigu koju će objaviti početkom ožujka, a za koju su puno upita imali i tijekom nedavnog Teološko-pastoralnog tjedna u Zagrebu.

Osim britke procjene uglednih pojedinaca, eseji sadrže šira opažanja o svijetu. Naslovi su primjerice: “O sandalama i jednostavnosti”, “O pomodnim romanopiscima i pomodnom okruženju,” te “Romanopisci sirotinjskih četvrti i sirotinjske četvrti”.

Knjiga „Heretici“ pobudila je bijes kritičara zbog osuđivanja suvremenih filozofija, bez istovremenog pružanja alternativa. Autor im je odgovorio, no nekoliko godina kasnije svojim „Pravovjerjem“ koji je također u Hrvatskoj objavljen.

Obje knjige su podrugljive, vesele i velikodušne, a „Heretici” su istovremeno i lako štivo i teško štivo u kojem Chesterton uspijeva pokazati kako i naše nove hereze 21. stoljeća zapravo nisu nove, budući da se s većinom njih suočava on sam početkom 20. stoljeća.

Započnite avanturu čitanja poglavlja “O izvjesnim modernim piscima i instituciji obitelji” iz Chestertonove knjige „Heretici” ekskluzivno i samo na mrežnim stranicama Hrvatske katoličke mreže, a svoje izdanje već sada nabavite putem adrese naklada.ognjiste@gmail.com i budite među prvima koji će je imati početkom ožujka u prijevodu konačno i na hrvatskom jeziku u izdanju Hrvatske knjižare i nakladne zadruge Ognjište.

O IZVJESNIM MODERNIM PISCIMA

I INSTITUCIJI OBITELJI

Čovjek bi pomislio kako bi se obitelj sasvim pošteno mogla smatrati najvažnijom ljudskom institucijom. Svatko bi priznao kako je ona bila glavna ćelija i središnja jedinica gotovo svih dosadašnjih društava, osim, doista, takvih društava kakvo je bilo spartansko, koje je zanimala “učinkovitost,” pa su, stoga, iščezla te za sobom nisu ostavila traga. Kršćanstvo, koliko god bila moćna njegova revolucija, nije izmijenilo tu drevnu i barbarsku svetinju; samo ju je obrnulo. Ono nije zanijekalo trojstvo oca, majke i djeteta. Samo ga je iščitalo unatrag, tako da teče na sljedeći način: dijete, majka, otac. To se naziva, ne obitelji, već Svetom obitelji, jer mnoge su stvari postale svete tako što su bile izokrenute. Ali neki mudraci našeg dekadentnog doba ozbiljno su napali obitelj. Dovodili su ju u pitanje, rekao bih na pogrešan način; a njeni su ju branitelji branili, ali branili na pogrešan način. Uobičajena je obrana obitelji kako je ona, usred stresa i nestalnosti života, mirna, ugodna i harmonična. Ali postoji i druga obrana obitelji koja je moguća, a meni i očigledna; ta je obrana da obitelj nije mirna, i da nije ugodna, i da nije harmonična.

U današnje vrijeme nije moderno puno govoriti o prednostima male zajednice. Govore nam kako nas moraju zanimati velika carstva i velike ideje. Međutim, postoji jedna prednost male države, grada ili sela, koju samo namjerno slijepi mogu previdjeti. Čovjek koji živi u maloj zajednici, živi u puno većem svijetu. On puno bolje poznaje izrazitu raznolikost i nepopustljiva neslaganja među ljudima. Razlog je očigledan. U velikoj zajednici možemo sami izabrati s kime ćemo se družiti. U maloj zajednici osobe s kojima ćemo se družiti izabrane su za nas. Stoga se u svim velikim i visoko civiliziranim društvima skupine stvaraju na temelju nečega što se naziva sklonošću te isključuju stvarni svijet oštrije od vrata samostana. Nema ničega doista uskogrudnog u vezi klana; ono što je stvarno uskogrudno jest klika. Ljudi u klanu žive zajedno zato što svi nose isti tartan ili zato što su svi potekli od iste svete krave; ali u njihovim će dušama, zahvaljujući božanskoj sreći, uvijek biti više boja nego na ijednom tartanu. Ali ljudi u kliki žive zajedno zato što imaju istu vrstu duše, i njihova je uskogrudnost, uskogrudnost duhovne povezanosti i zadovoljstva, poput one što postoji u paklu. Veliko društvo postoji kako bi stvaralo klike. Veliko društvo je društvo za promicanje uskogrudnosti. To je mašinerija čija je svrha čuvanje izoliranog i osjetljivog pojedinca od svih iskustava gorkih i osnažujućih ljudskih kompromisa. To je, u najdoslovnijem smislu riječi, društvo za sprječavanje kršćanskog naučavanja.

Tu promjenu možemo, na primjer, vidjeti u modernom preobražaju nečega što se naziva klubom. Dok je London bio manji, a dijelovi Londona samostalniji i više župnog karaktera, klub je bio ono što je još uvijek u selima, a suprotnost onoga što je klub sada u velikim gradovima. Tada je klub bio cijenjen kao mjesto gdje čovjek može biti društven. Danas je klub cijenjen kao mjesto gdje čovjek može biti nedruštven. Što duže traje uvećanje i oplemenjivanje naše civilizacije, to više klub prestaje biti mjesto gdje čovjek može sudjelovati u bučnoj raspravi, a sve više i više postaje mjesto gdje čovjek može doživjeti nešto, što se pomalo nestvarno naziva tihim zalogajem. Njegova je svrha omogućiti čovjeku da se osjeća ugodno, a omogućiti čovjeku da se osjeća ugodno znači učiniti ga suprotnim od društvenog. Društvenost je, poput svih dobrih stvari, puna nelagode, opasnosti i odricanja. Klub naginje stvaranju najnevrjednije od svih mogućih kombinacija – raskošnog pustinjaka, čovjeka koji spaja ugađanje samome sebi dostojno Lukula* (*Lucije Licinije Lukul Pontski (mlađi) (114. pr. Kr. – 56. pr. Kr.), rimski general i bogataš, poznat po raskošnim gozbama koje je priređivao; nap. prev.) s bezumnom usamljenošću sv. Šimuna Stilita.

Kada bismo sutra ujutro bili zameteni snijegom u ulici u kojoj živimo, iznenada bismo zakoračili u znatno veći i znatno luđi svijet od ijednog što smo ga ikada upoznali. A cijelo je nastojanje tipične moderne osobe usmjereno na bijeg iz ulice u kojoj živi. Prvo izmišlja moderno javno zdravlje i odlazi u Margate* (*Margate, primorski grad u Kentu, u Engleskoj, vodeće primorsko odmaralište tijekom barem 250 godina; nap. prev.). Zatim izmišlja modernu kulturu i odlazi u Firencu. Zatim izmišlja moderni imperijalizam i odlazi u Timbuktu. Odlazi do čudesnih granica svijeta. Pretvara se da lovi tigrove. Umalo zajaši devu. A u svemu tome on u biti još uvijek bježi iz ulice u kojoj je rođen; i za taj bijeg on uvijek ima spremno objašnjenje. Kaže kako bježi iz svoje ulice jer je dosadna; laže. On zapravo bježi iz svoje ulice jer je previše uzbudljiva. Uzbudljiva je jer je zahtjevna; zahtjevna je jer je živa. On može posjetiti Veneciju, jer njemu su Venecijanci samo Venecijanci; stanovnici njegove vlastite ulice su ljudi. Može zuriti u Kineze, jer njemu su Kinezi nešto pasivno u što treba zuriti; ako zuri u staricu u susjednom vrtu, ona postaje aktivna. Ukratko, prisiljen je bježati od previše podražajnog društva sebi jednakih – od slobodnih ljudi, nerazumnih, izravnih, namjerno različitih od njega samoga. Ulica u Brixtonu je previše blještava i nadmoćna. On se mora utješiti i smiriti među tigrovima i strvinarima, devama i krokodilima. Ta stvorenja su doista jako različita od njega. Ali oni se svojim oblikom ili bojom ili navikama ne upuštaju u sudbonosno intelektualno natjecanje s njegovim obilježjima. Oni ne nastoje uništiti njegova načela i istaknuti svoja; neobičnija čudovišta prigradske ulice nastoje učiniti upravo to. Deva ne iskrivljuje svoje lice u fini podsmijeh zato što g. Robinson nema grbu; kulturni gospodin s broja 5 doista pokazuje podsmijeh zato što Robinson nema štukaturu. Strvinar neće zagraktati od smijeha zato što čovjek ne leti; ali bojnik s broja 9 zagraktat će od smijeha zato što čovjek ne puši. Prigovor koji obično moramo uputiti na račun svojih susjeda jeste taj, da oni ne žele, kako mi to običavamo reći, brinuti svoje brige. Ne mislimo doista kako oni neće brinuti svoje brige. Kad naši susjedi ne bi brinuli svoje brige, smjesta bi od njih bilo zatraženo da plate najamninu te bi naglo prestali biti naši susjedi. Ono što doista želimo reći, kada kažemo kako oni nisu u stanju brinuti svoje brige, nešto je daleko ozbiljnije. Nismo im neskloni zato što raspolažu s tako malo žestine i vatrenosti, pa se ne mogu zanimati za sebe same. Neskloni smo im zato što raspolažu s toliko mnogo žestine i vatrenosti da se mogu zanimati i za nas. Ukratko, ono što nas užasava kod naših susjeda nije uskoća njihovog vidokruga, već njihova izvanredna sklonost da ga prošire. I sva odbojnost prema običnim ljudima ima taj opći karakter. Nije to odbojnost prema njihovoj krhkosti (kao što je uobičajeno tvrditi), već prema njihovoj energiji. Mizantropi se pretvaraju kako preziru ljudski rod zbog njegove slabosti. Oni ga zapravo mrze zbog njegove snage.

Naravno, to uzmicanje od surove živosti i surove raznolikosti običnih ljudi savršeno je razumna i opravdana stvar, sve dok se ne diči bilo kojim aspektom nadmoćnosti. Tek onda kada se prozove otmjenošću ili estetizmom ili nadmoćnošću nad građanstvom, ta urođena slabost po pravdi mora biti istaknuta. Izbirljivost je najoprostivija od svih poroka; ali je najneoprostivija od svih vrlina. Nietzsche, koji najupadljivije predstavlja to uobraženo potraživanje izbirljivih, negdje posjeduje opis – vrlo snažan opis u čisto literarnom smislu – gnušanja i prijezira što ga obuzimaju pri pogledu na obične ljude s njihovim običnim licima, njihovim običnim glasovima i njihovim običnim umovima. Kao što sam rekao, taj je stav gotovo predivan ako ga smijemo smatrati patetičnim. Nietzscheova otmjenost u sebi sadrži svu svetost koja pripada slabima. Kada kod nas izazove osjećaj kako ne može izdržati bezbrojna lica, neprekidne glasove, svladavajuću sveprisutnost koja pripada svjetini, steći će naklonost svakoga tko je ikada bio bolestan na parobrodu ili umoran u pretrpanom omnibusu. Svaki je čovjek mrzio ljudski rod, kada se osjećao manje vrijednim. Svakom je čovjeku ljudski rod bio u očima poput zasljepljujuće magle, ljudski rod u nosnicama poput zagušujućeg mirisa. Ali kada Nietzsche ima nevjerojatan nedostatak smisla za humor i nedostatak mašte, pa od nas traži da povjerujemo kako je njegova otmjenost, otmjenost snažnih mišića ili otmjenost snažne volje, nužno je istaknuti istinu. To je otmjenost slabih živaca.

Mi stvaramo svoja prijateljstva; mi stvaramo svoje neprijatelje; ali Bog stvara našeg prvog susjeda. Stoga nam on dolazi zaogrnut svim bezobzirnim strahotama prirode; on je jednako neobičan kao zvijezde, jednako nesmotren i ravnodušan kao kiša. On je Čovjek, najstrašnija od svih zvijeri. Zbog toga su stare religije i stari biblijski jezik pokazali priličnu oštroumnost kada su govorili, ne o čovjekovoj dužnosti prema ljudskome rodu, već o čovjekovoj dužnosti prema njegovom bližnjemu. Dužnost prema ljudskom rodu često može poprimiti oblik nekog izbora koji je osoban, pa čak i ugodan. Ta dužnost može biti hobi; može čak biti i ugađanje samome sebi. Možemo raditi u East Endu zato što smo naročito prikladni za rad u East Endu, ili zato što mislimo da jesmo; možemo se boriti za cilj međunarodnog mira zato što nam je borba naročito draga. Najčudovišnije mučeništvo, najodbojnije iskustvo, može biti rezultat izbora ili vrste ukusa. Možemo biti stvoreni takvima da su nam naročito dragi luđaci ili da smo posebice zainteresirani za gubu. Možemo voljeti crnce zato što su crni ili njemačke socijaliste zato što su pedantni. Ali svoga susjeda moramo voljeti zato što je ondje – a to je znatno više uznemirujući razlog za znatno ozbiljniju akciju. On je uzorak ljudskog roda koji je nama doista dodijeljen. Upravo zbog toga što on može biti bilo tko, on je svatko. On je simbol, zato što je on slučajnost.

Nema sumnje kako ljudi bježe iz skučenih sredina u zemlje koje su izuzetno smrtonosne. Ali to je posve prirodno; jer oni ne bježe od smrti. Oni bježe od života. I to se načelo može primijeniti na prsten unutar prstena društvenog sustava ljudskog roda. Savršeno je razumno da su ljudi u potrazi za nekom naročitom vrstom čovjeka, sve dok traže upravo tu vrstu čovjeka, a ne puku raznolikost ljudi. Posve je prikladno da britanski diplomat bude u potrazi za društvom japanskih generala, ako su japanski generali ono što on želi. Ali ako su ljudi drugačiji od njega ono što on želi, bolje da je ostao kod kuće i raspravljao o religiji s kućnom pomoćnicom. Posve je razumno da seoski genij dođe osvojiti London, ako je osvajanje Londona ono što on želi. Ali ako želi osvojiti nešto što je u svome temelju i na simboličan način neprijateljsko te uz to i vrlo snažno, puno bi mu bolje bilo da je ostao ondje gdje je bio te se posvađao s rektorom. Čovjek u prigradskoj ulici posve je u pravu ako ode u Ramsgate zbog samoga Ramsgatea – što je teško zamisliti. Ali ako, prema vlastitoj izjavi, ode u Ramsgate “u potrazi za promjenom,” tada bi doživio znatno romantičniju, pa čak i melodramatičnu promjenu, da je preskočio preko zida u vrt svoga susjeda. Posljedice bi bile osvježavajuće u smislu koji daleko nadilazi zdravstvene mogućnosti Ramsgatea.

Dakle, u jednakoj mjeri u kojoj se ovo načelo može primijeniti na carstvo, na naciju unutar carstva, na grad unutar nacije, na ulicu unutar grada, tako se može primijeniti i na dom unutar ulice. Instituciju obitelji treba pohvaliti iz potpuno istih razloga iz kojih u istome smislu treba pohvaliti i instituciju nacije ili instituciju grada. Dobra je stvar za čovjeka živjeti u obitelji iz istog razloga iz kojega je za čovjeka dobra stvar biti opkoljen u gradu. Dobra je stvar za čovjeka živjeti u obitelji u istom smislu kao što je za čovjeka predivna i čarobna stvar biti zameten snijegom u ulici. Sve ga to prisiljava da uvidi kako život nije nešto izvanjsko, već nešto što dolazi iznutra. Iznad svega, sve te situacije ustraju na činjenici kako je život, da bi bio istinski nadahnjujući i zapanjujući život, nešto što, po svojoj prirodi, postoji unatoč nama samima. Moderni pisci koji su nagovijestili, na više ili manje otvoreni način, kako je obitelj loša institucija, općenito su se ograničili na nagovještavanje, s puno oštrine, gorčine ili patosa, kako obitelj možda nije uvijek previše ugodna. Naravno, obitelj je dobra institucija zato što je neugodna. Zdrava je upravo zbog toga što sadrži tako puno neslaganja i raznolikosti. Ona je, kako sentimentalisti kažu, poput maloga kraljevstva te je, poput većine drugih malih kraljevstava, općenito u stanju koje pomalo podsjeća na anarhiju. Upravo zbog toga što naš brat George nije zainteresiran za naše vjerske poteškoće, ali je zainteresiran za Trocadero restoran, obitelj ima nešto od osvježavajućih obilježja Commonwealtha* (*Commonwealth, slobodno prevedeno Zajednica nacija, zajednica je država koje su nekoć tvorile Britansko Carstvo, a poslije su zadržale neke veze i suradnju te priznaju britanskog monarha kao vrhovnog poglavara, nap. prev.). Upravo zbog toga što naš ujak Henry ne odobrava kazališne ambicije naše sestre Sarah, obitelj je poput čovječanstva. Muškarci i žene koji se, iz dobrih i loših razloga, bune protiv obitelji, jednostavno se bune, iz dobrih i loših razloga, protiv ljudskog roda. Tetka Elizabeth je nerazumna, poput ljudskog roda. Tata je razdražljiv, poput ljudskog roda. Naš je najmlađi brat nestašan, poput ljudskog roda. Djed je blesav, poput svijeta; on je star, poput svijeta.

Oni koji žele, ispravno ili pogrešno, iskoračiti iz svega toga, nedvojbeno žele stupiti u uži svijet. Oni su zapanjeni i prestrašeni veličinom i raznolikošću obitelji. Sarah želi pronaći svijet koji se u cijelosti sastoji od privatnih pozornica; George želi vjerovati kako je Trocadero svemir. Ne tvrdim, ni na trenutak, kako bijeg u taj uži svijet ne može biti pravi izbor za pojedinca, ništa više nego što istu tu stvar tvrdim za bijeg u samostan. Ali tvrdim kako je loše i umjetno sve ono što je sklono navesti te ljude da se prepuste čudnoj obmani kako stupaju u svijet koji je stvarno veći i raznolikiji od njihovog vlastitog. Najbolji način kojim čovjek može provjeriti svoju spremnost za susret s uobičajenom raznolikošću ljudskog roda bio bi spustiti se niz dimnjak nasumce u bilo koju kuću te se pokušati slagati što je bolje moguće s ljudima u njoj. A to je u biti ono što je svatko od nas učinio na dan kada je rođen.

U tome je, uistinu, sadržana uzvišena i osobita romantika obitelji. Romantična je zato što je nepredvidljiva. Romantična je zato što je sve ono čime ju nazivaju njeni neprijatelji. Romantična je zato što je proizvoljna. Romantična je zato što je uz nas. Sve dok imate skupine racionalno izabranih ljudi, imate neko posebno ili sektaško ozračje. Tek onda kada imate skupine iracionalno izabranih ljudi, imate ljude. Počinje se javljati element pustolovine; jer pustolovina je, po svojoj prirodi, nešto što dolazi k nama. To je nešto što odabire nas, a ne nešto što mi odabiremo. Na zaljubljivanje se često gleda kao na vrhovnu pustolovinu, vrhovnu romantičnu nezgodu. U onoj mjeri u kojoj u tome ima nečega izvan nas samih, nečega što pripada veselom fatalizmu, to je posve istinito. Ljubav nas doista obuzima i mijenja i muči. Ona doista slama naša srca nepodnošljivom ljepotom, poput nepodnošljive ljepote glazbe. Ali u onoj mjeri u kojoj mi na to posve sigurno utječemo; u onoj mjeri u kojoj smo na neki način pripremljeni zaljubiti se, pa čak na neki način i uskočiti u zaljubljenost; u onoj mjeri u kojoj doista donekle biramo, pa čak donekle i sudimo – u toj mjeri zaljubljivanje nije istinski romantično, nije uopće istinski pustolovno. Sudeći na takav način, vrhunska pustolovina nije zaljubiti se. Vrhunska je pustolovina roditi se. Tom prilikom doista iznenada ulijećemo u sjajnu i neočekivanu zamku. Tom prilikom doista gledamo u nešto o čemu prije nismo ni sanjali. Naši nas otac i majka doista čekaju u zasjedi kako bi nas zaskočili, poput razbojnika iz grmlja. Naš ujak je iznenađenje. Naša je tetka, da upotrijebim predivni svakodnevni izraz, grom iz vedra neba. Kada stupimo u obitelj, činom rođenja, mi doista stupamo u svijet koji je nepredvidljiv, u svijet koji posjeduje svoje vlastite čudne zakone, u svijet koji bi mogao postojati i bez nas, u svijet koji nismo mi stvorili. Drugim riječima, kada stupimo u obitelj, mi stupamo u bajku.

Ta bi slikovitost, kao iz fantastične pripovijesti, trebala prianjati uz obitelj i uz naše odnose s njom tijekom cijeloga života. Romantična pripovijest je nešto nasnažnije u životu; romantična je pripovijest snažnija čak i od stvarnosti. Jer čak i ako bismo mogli dokazati da je stvarnost obmanjujuća, i dalje ne bismo mogli dokazati da je ona nevažna ili nedojmljiva. Čak i ako su činjenice lažne, ipak su jako neobične. A ta neobičnost života, taj neočekivani, pa čak i izopačeni element po kojemu se stvari odvijaju, ostaje neizlječivo zanimljiv. Okolnosti kojima možemo upravljati mogu postati dosadne ili pesimistične; ali “okolnosti nad kojima nemamo kontrolu” ostaju nalik božanstvu onim ljudima koji se na njih, poput g. Micawbera* (*Wilkins Micawber je činovnik u romanu Charlesa Dickensa „David Copperfield;“ prepoznatljiv je po optimističnom uvjerenju kako će “nešto već iskrsnuti;” nap. prev.), mogu pozvati i tako obnoviti svoju snagu. Ljudi se čude zašto je roman najomiljeniji oblik literature; ljudi se čude zašto se čita više od znanstvenih knjiga ili knjiga o metafizici. Razlog je vrlo jednostavan; stvar je jednostavno u tome što je roman istinitiji od njih. Život ponekad može opravdano djelovati poput znanstvene knjige. Život ponekad može djelovati, i to sa znatno većom opravdanošću, poput knjige iz metafizike. Ali život je uvijek roman. Naše postojanje može prestati biti pjesma; ono čak može i prestati biti predivna žalopojka. Naše postojanje možda nije razumljiva pravda, pa čak niti prepoznatljiva nepravda. Ali naše je postojanje i dalje priča. Vatrenom je abecedom na svakome zalasku sunca napisano “nastavit će se u sljedećem broju.” Ako imamo dovoljno razuma, možemo dovršiti filozofsko i egzaktno zaključivanje te biti sigurni kako smo ga dovršili ispravno. S odgovarajućom umnom sposobnošću možemo dovršiti bilo koje znanstveno otkriće te biti sigurni kako smo ga dovršili ispravno. Ali ni s divovskim intelektom ne možemo dovršiti najjednostavniju ili najblesaviju priču te biti sigurni kako smo ju dovršili ispravno. To je zato što priča u svojoj pozadini ima, ne samo intelekt koji je djelomično mehanički, nego i volju, koja je u svojoj biti božanska. Pisac pripovijedaka može poslati svoga junaka na vješala, ako poželi, u pretposljednjem poglavlju. On to može učiniti zahvaljujući istome božanskom hiru koji i njega, autora, može poslati na vješala, pa i u pakao nakon toga, ako tako odluči. A ista je civilizacija, viteška europska civilizacija koja je proglasila slobodnu volju u trinaestom stoljeću, stvorila nešto nazvano “fikcijom” u osamnaestom. Kada je Toma Akvinski proglasio duhovnu slobodu čovjeka, stvorio je sve loše romane u posudbenim knjižnicama.

Ali kako bi nam život bio priča ili romansa, nužno je, u svakom slučaju, da njegov veliki dio bude uređen za nas bez našega dopuštenja. Ako želimo da nam život bude sustavan, to bi moglo predstavljati gnjavažu; ali ako želimo da bude drama, onda je to prijeko potrebno. Često se može dogoditi, bez ikakve sumnje, da dramu napiše netko drugi, tko nam nije previše drag. Ali još bi nam manje bilo drago kada bi autor izlazio pred zastor otprilike svakih sat vremena te nas opteretio cijelom mukom izmišljanja sljedećeg čina. Čovjek ima kontrolu nad mnogim stvarima u svome životu; ima kontrolu nad dovoljno stvari kako bi bio junak romana. Ali kada bi imao kontrolu nad svime, bilo bi u tome previše njega kao junaka, pa ne bi niti bilo romana. A razlog zbog kojega su životi bogatih u osnovi tako dosadni i jednolični jednostavno je taj što oni mogu birati događaje. Oni su suhoparni zato što su svemogući. Oni ne uspijevaju doživjeti pustolovine zato što mogu stvarati pustolovine. Ono što život održava romantičnim i punim ludih mogućnosti jest postojanje tih veličanstvenih, jednostavnih ograničenja koja sve nas prisiljavaju da se suočimo sa stvarima koje nam se ne sviđaju ili koje ne očekujemo. Uzalud uobraženi modernjaci govore o boravku u neugodnom okruženju. Biti u romantičnoj priči znači biti u neugodnom okruženju. Biti rođen na ovaj svijet znači biti rođen u neugodno okruženje, dakle biti rođen u romantičnu priču. Od svih tih veličanstvenih ograničenja i okvira koji oblikuju i stvaraju poeziju i raznolikost života, obitelj je najjasnija i najvažnija. Stoga ju ne razumiju modernjaci, koji zamišljaju kako bi romansa najsavršenije postojala u stanju potpune slobode, onakve kakvom ju oni vide. Oni misle kako bi to bila toliko iznenađujuća i romantična stvar, kada bi čovjek učinio neku gestu, da bi od nje Sunce palo s neba. Ali iznenađujuća i romantična stvar u vezi Sunca je ta što ono ne pada s neba. Oni ispod svakog oblika i strukture traže svijet u kojemu nema ograničenja – odnosno, svijet u kojemu nema kontura; odnosno, svijet u kojemu nema oblika. Nema ničega nedostojnijeg od takve beskonačnosti. Kažu kako bi željeli biti snažni poput svemira, ali zapravo žele da cijeli svemir bude slab poput njih.

Obratite nam se

Ukoliko imate prijedlog za vijest, pošaljite nam na info@hkm.hr

Rezultati pretrage za pojam:

Danas slavimo sv. Joakima i Anu, Isusove djeda i baku – savršen dan da se prisjetimo i naših ‘neopjevanih heroja