To je amblematsko djelo koje je od Leonardova vremena postalo predloškom za sva repliciranja ove teme u vizualnim umjetnostima.

Leonardo da Vinci, jedan od najznačajnijih umjetnika u povijesti umjetnosti, izradio je djelo Posljednja večera u vrijeme kada je bio u službi milanskog vojvode Ludovica Sforze za blagovaonicu u samostanu crkve Santa Maria delle Grazie u Milanu. To je amblematsko djelo koje je od Leonardova vremena postalo predloškom za sva repliciranja ove teme u vizualnim umjetnostima.

Ono što je na tom djelu inovativno jest da je Leonardo kompozicijski uspio smjestiti sve apostole s jedne strane stola zamijenivši dotadašnje prikazivanje Posljednje večere kao okupljenih apostola koji su sjedili s obje strane stola

Leonardo je u Posljednjoj večeri uveo niz, ne samo tehničkih inovacija, već i simboličkih referenci koje će ostati kao značenjske vrijednosti od 15. stoljeća nadalje. Posljednja večera nastaje krajem 15. stoljeća kao djelo koje je trebalo ispuniti blagovaonicu gdje se, naravno, blagovalo te podsjetiti na slavlje euharistije i na povezanost blagovanja i euharistije. Prikazuje Isusa u sredini za četvrtastim stolom s dvanaest apostola. Ono što je na tom djelu inovativno jest da je Leonardo kompozicijski uspio smjestiti sve apostole s jedne strane stola zamijenivši dotadašnje prikazivanje Posljednje večere kao okupljenih apostola koji su sjedili s obje strane stola ili je obično Juda Iškariotski sjedio sam sa suprotne strane stola te je bio istaknut još s primjerice crnom aureolom ili bez aureole. Međutim, Leonardo da Vinci je suptilnim sugestivnim sredstvima okarakterizirao svakog od dvanaest apostola pri čemu je donio čitav dijapazon različitih psiholoških stanja prilikom Isusove objave da će ga jedan od učenika izdati.

Leonardo se služio tehnikom čavlića i konaca

Isus je smješten u prostor koji je perspektivno organiziran. Tu je Leonardo, nakon Albertija, bio inovator u slikarskoj umjetnosti koju je smatrao nadređenom svim ostalim umjetnostima, kao što je i vid smatrao nadređenim svim ostalim osjetilima. Leonardo se služio tehnikom čavlića i konaca pa je točku nedogleda, odnosno ono imaginarno središte slike smjestio odmah iznad Kristove glave. Kristova glava okružena je zapravo prostorom središnjeg od triju prozora te je tako na simboličan način označio i Kristovu svetost čime prozor djeluje poput aureole. Apostole je organizirao kao dvije piramidalne skupine međusobno komunicirajućih ljudi sa svake strane. Svaka njihova gesta iznimno je znakovita i na neki način zamjenjuje svetački atribut.

Zapadna ikonografija u prikazivanju Posljednje večere stavljala je naglasak na izdaju, dok je bizantska ikonografija stavljala naglasak na ustanovljavanje euharistije.

Sveti Petar na Kristovu objavu da će ga netko izdati odmah poseže za nožem, čime Leonardo aludira na jedan čin kada je Petar odsjekao uho, s druge strane aludira na njegov koleričan karakter. S druge strane, Ivanova glava klonula je ovaj put ne prema Isusovom ramenu, kao što je ikonografski uobičajeno, već prema Petrovoj glavi čime je Leonardo naglasio povezanost ovih dvaju Isusovih učenika. Toma će biti prikazan odmah s lijeve Kristove strane s uzdignutim prstom čime će Leonardo aludirati na njegov prst koji je opipavao Kristovu ranu prilikom Kristova ukazanja nakon Uskrsnuća, kada Toma nije vjerovao da se zaista radi o Isusu. Tu je niz gesti koje se mogu proučavati u jednoj suptilnoj dramskoj igri. Zapadna ikonografija u prikazivanju Posljednje večere stavljala je naglasak na izdaju, dok je bizantska ikonografija stavljala naglasak na ustanovljavanje euharistije.

Ovo visoko simbolično djelo ilustrira jednu od najznačajnijih epizoda iz Kristova života kada je Isus ustanovio euharistiju

U svakom slučaju, ovo visoko simbolično djelo, koje ilustrira jednu od najznačajnijih epizoda iz Kristova života kada je Isus ustanovio euharistiju, niz je raznovrsnih simboličkih aluzija prikazanih tada najaktualnijim tehničkim inovativnim sredstvima od geometrijske perspektive, preko tonskog chiaroscuro slikarstva pri čemu je Leonardo na neki način sumirao svu dotadašnju tradiciju, ali i nagovijestio sve ono što će se u slikarstvu zbivati u visokoj renesansi.