Za boravka u Rimu El Greco se družio i s našim poznatim slikarom minijaturistom Julijem Klovićem, kojega je i portretirao

“El Greco, najveći slikar manirizma, španjolski je slikar grčkoga podrijetla rođen na Kreti gdje je u početku svog likovnog stvaralaštva radio ikone u duhu bizantske slikarske tradicije. Kasnije je tu bizantsku ikonografiju upotpunio manirističkim motivima i oblicima koje je pak upoznao u Italiji. Naime, u Veneciji se formirao pod utjecajem renesansnih majstora Tiziana i Tintotretta, a za boravka u Rimu upoznao je Michelangelovu umjetnost, a također se družio i s našim poznatim slikarom minijaturistom Julijem Klovićem, kojega je i portretirao.

Kristova muka jedna je od najčešćih tema El Grecovih slika, a Molitva na Maslinskoj gori ulje je na platnu iz 1590. godine

El Greco je specifičan po svom osebujnom koloritu, nerazmjerno izduženim i ekstatičnim likovima i svjetlošću koja ponekad djeluje čak halucinantno. Tim slikarskim elementima izradio je svoj individualan vizionarski likovni izraz. Što se samog manirizma tiče, to je pravac koji je nastao kao reakcija na umjetnost renesanse 15. st., na njezin mir i harmoničnost. Manirizam je zapravo jedan pravac koji je na korak do baroka. Odlikuje ga upotreba svijetlih i jakih boja, razvedenih kompozicija, ukidanje one stroge klasične harmoničnosti i geometrijske perspektive, kao i ravnoteže. Tu se koriste prenaglašene forme, likovi na slikama su izduženi, čak deformirani. Ta harmoničnost renesansnih proporcija sada je dramatičnim pokretom narušena”, istaknula je Iva Sudec Andreis.

Na ovoj slici El Greco opisuje duboko duhovnu scenu molitve u kojoj Isus pada u ekstazu i podiže oči u nebesa.

“Kristova muka jedna je od najčešćih tema El Grecovih slika, a Molitva na Maslinskoj gori ulje je na platnu iz 1590. godine u vrijeme kad El Greco boravi u Toledu, španjolskom gradu u kojem je zapravo i proveo većinu svoga života. Na slici je prikazan događaj iz Isusova života kojim započinje Isusova muka. Nakon posljednje večere Isus i apostoli Petar, Ivan i Jakov, kreću prema Getsemanskom vrtu na obližnjoj Maslinskoj gori gdje je Isus navijestio da će ga se Petar te noći odreći i napustiti ga. Na ovoj slici El Greco opisuje duboko duhovnu scenu molitve u kojoj Isus pada u ekstazu i podiže oči u nebesa. Isus kleči, kao što je to opisano u Lukinu Evanđelju. S lijeve strane, s lijevog gornjeg dijela, prema sredini slike gdje se nalazi klečeći Isus, spušta se anđeo koji drži kalež, kalež gorčine, a ispod njega se nalazi elipsasta špilja u kojoj spavaju tri spomenuta apostola dok se u desnom kutu, sitno u daljini raspoznaju likovi Jude Iškariota koji vodi vojnike koji će Mesiju i uhititi. Kao što znamo poljubac Judin u kristološkom ciklusu slijedi poslije molitve na Maslinskoj gori.

El Greco je želio naglasiti veličinu i moć anđela koji predstavlja božansko, istovremeno smanjivši likove vojnika koji predstavljaju ono ljudsko.

El Greco je bio inovator na mnogim područjima, međutim u ovome se prizoru drži starog ikonografskog predloška u kojem Krist kleči, a iznad njega se pojavljuje anđeo. Pejzaž koji okružuje Isusa zapravo je vrlo suh, hladan, ogoljen i parazan. Možemo reći da je gotovo apstraktan, bez vegetacije. Taj teren na kojem se prizor događa je brdovit, ističe se jedna velika stijena iza Isusa koja zauzima i najveći dio slike. U središtu je lik Isusa koji je tijelom okrenut prema anđelu, koji zajedno s Isusom i trojicom umanjenih likova iza Isusa čini jednu snažnu, umanjenu kompoziciju. Što se tiče kolorita, na slici dominiraju tri osnovne boje, crvena, modra i žuta, i to u jarkim tonskim kontrastima kao tri svjetlosna akcenta, a oni se zapravo suprotstavljaju prigušenim, tamnim smeđim tonovima okoliša. Kretanje je dinamično i spiralno usmjereno prema desnom stražnjem dijelu slike – od anđela preko Krista do Jude i vojnika u pozadini. Ti mnogostruki prostorni planovi vuku naš pogled u dubinu. Zbog snažnih svjetlosnih kontrasta elementi na slici djeluju gotovo apstraktno, kao da su slobodno izrezane plohe poput kolaža u odvojenim blokovima aplicirane na podlogu. Kako je opisano da se Isus znojio krvavim znojem, njegova crvena haljina može simbolizirati upravo to. Boje su uglavnom pastelne, ali ipak izražene i u međusobnom prepletanju stvaraju oblike koji zbog svoje iskidanosti djeluju gotovo apstraktno. El Greco je želio naglasiti veličinu i moć anđela koji predstavlja božansko, istovremeno smanjivši likove vojnika koji predstavljaju ono ljudsko. Likovi učenika s lijeve strane imaju neobično uvijena tijela, oni su umotani u eliptični okvir oblaka, kao špilje, što predstavlja njihovu zbunjenost i strah, anksioznost. Krist je ukomponiran u jednu piramidalnu kompoziciju, a spiralno kretanje njegove haljine nastavlja se i rasprostire u dubinu. Iskrivljenost crta i izražena dinamika te kontrast boja kao i igra svjetla i sjena, povećavaju dramatičnost koja je prisutna u trenutku koji je prikazan. Ovo djelo možda ponajbolje predstavlja upravo odlike manirizma. El Greco unatoč snažnim utjecajima, a mogu se prepoznati utjecaji Tiziana, Tintoretta, Basana, razvija snažan, osobni stil”, zaključila je Sudec Andreis.