Najveća freska koja je posvećena mučeništvu Kristovome u đakovačkoj katedrali nesumnjivo je Oplakivanje Krista. Smještena je u sjevernoj apsidi transepta katedrale, dakle na istoj onoj strani na kojoj se nalaze i druge freske koje govore o mučeništvu Kristovu.

Oplakivanje Kristovo jedna je od onih najstarijih kompozicija koje se javljaju uopće u sakralnome slikarstvu

Fresku je izradio Ludovik Seitz, sin Maximiliana Alexsandera Seitza. Za razliku od svoga oca, ovaj slikar je bio nešto moderniji u svome likovnome izričaju. Na neki način njegovo mi je slikarstvo stoga danas bliže, a bliže je općenito senzibilitetu umjetnosti 19. i 20. stoljeća. Ludovik Seitz nije se toliko nadovezivao na nazarensku estetiku, na taj najjednostavniji tip sakralnoga slikarstva, nego je unosio i neke ekspresivnije momente, neka odstupanja od tradicionalne ikonografije, koja jako dolaze do izražaja na fresci Oplakivanje Krista. Prikazani likovi se stiliziraju, čini ih se mršavijima, neobičnijima, stilizira se njihov pokret, svjetlo i sjena… Stvara se jedan gotovo simbolistički prostor i ugođaj koji jako odgovara vremenu kada je freska naslikana, 1879. godini.

Strossmayer je bio iznimno zainteresiran za zbivanja na području jugoistočne Europe i zato je zapravo svoju, recimo to tako, nacionalnu i vjersku ideologiju jako uključio u ikonografski program fresaka đakovačke katedrale

Ta godina je uvelike uvjetovala i njezin sadržaj. U tim je godinama završen jedan od velikih sukoba u jugoistočnoj Europi – Bosansko-hercegovački ustanak i okupirana je ta zemlja od strane Austro-ugarske monarhije. Strossmayer je bio iznimno zainteresiran za zbivanja na području jugoistočne Europe i zato je zapravo svoju, recimo to tako nacionalnu i vjersku ideologiju jako uključio u ikonografski program fresaka đakovačke katedrale, a najviše upravo u one freske koje su bile izvedene 1878. i 1879. godine, u vremenu te bitke za Bosnu i jugoistočnu Europu. U tim je freskama, kao naručitelj, najviše naglašavao svoj nacionalni program koji se u slučaju Oplakivanja Kristova očituje preko uključivanja slavenskih svetaca u samu kompoziciju.

Na freski se nalazi i skupina svetaca za koje je Strossmayer smatrao da su odigrali ključnu ulogu u spasenju slavenskoga svijeta

Oplakivanje Kristovo jedna je od onih najstarijih kompozicija koje se javljaju uopće u sakralnome slikarstvu, osobito europskoga Zapada. Neki elementi koje sadrži prikaz Oplakivanja Krista u Đakovu su tradicionalni: Bogorodica, sveti Ivan Evanđelist, Marija Magdalena koja svojom kosom miluje Kristove noge, naravno i sam Krst koji leži na jednome prostiraču ispod križa, Josip iz Arimateje, Nikodem… Dakle, svi oni likovi koje i inače susrećemo u oplakivanju, ali uz njih, s desne strane križa, nama s lijeve strane, stoji i ta skupina svetaca koji su, kako je to Strossmayer smatrao, u sjeni križa na neki način, odigrali ključnu ulogu u spasenju slavenskoga svijeta. Na prvome mjestu, uz samu Kristovu glavu stoje Ćiril i Metod, apostoli kršćanstva među Slavenima, a iza njih stoji papa Gaius Dalmata, odnosno, kako ga je Strossmayer nazivao papa Kajo za kojega se smatralo da je slavenskoga podrijetla. Mi danas znamo da to nije bio slučaj. On je došao iz Dalmacije, ali je u Dalmaciji živio prije doseljenja Slavena. U toj jednoj ideologiji slavenstva i ilirstva, koja je postojala još od 16. stoljeća nadalje, a na koju se direktno nadovezao biskup Strossmayer, Kajo je bio jedan vrlo dobrodošao lik jer je bio jedan od rijetkih papa koji je došao s istočne obale Jadrana. On je prikazan kako drži kalež i kako u taj kalež prima krv Kristovu od anđela s nebesa. Na toj strani freske Strossmayer je dao prikazati i svetoga Jeronima, dakle još jednoga ključnog sveca koji dolazi iz Dalmacije, isto prije nego što su se u nju doselili Slaveni. Sveti Jeronim jedan je od ključnih otaca Zapadne crkve s obzirom na svoju ulogu koju je odigrao u prevođenju Biblije. Iza njih stoje lokalni sveci: sveti Kvirin Sisački i sveti Dimitrije Solunski. Obojica su zaštitnici biskupija koje su tada zauzimale najveći dio teritorija sjeverne Hrvatske – s jedne strane Zagrebačke nadbiskupije, a s druge strane Đakovačke biskupije.

Ovom freskom Strossmayer se na neki način htio referirati na to da je smrt Kristova na križu, kao i uskrsnuće, dovela do spasenja cijeloga svijeta pa tako i slavenskoga svijeta i to napose svijeta na području njegove biskupije i susjedne Zagrebačke nadbiskupije.

Oplakivanje Krista u đakovačkoj katedrali stoji nasuprot freske u južnoj apsidi transepta katedrale, koja se direktno na nju referira i govori o počecima Kristova života i prikazuje dvije biblijske scene: poklonstvo pastira i poklonstvo kraljeva. I ona, kao i freska Oplakivanje Krista, djelo je Ludovika Seitza i isto tako uključuje mnoge elemente političkoga programa biskupa Strossmayera. Obje su freske bogato obrubljene s dekorativnim slikarstvom koje je u đakovačkoj katedrali igralo i igra i dan danas iznimno značajnu ulogu u oplemenjivanju sakralnoga prostora. Sve freske sadržavaju natpise koji razjašnjavaju temu freske i koji se vrlo često referiraju na zbivanja u Starom zavjetu koji navješćuju život Kristov u Novom zavjetu.