Kada je riječ o pridjevima zadnji i posljednji njihova se uporaba u razgovornom jeziku skoro u potpunosti izjednačila, ali u biranom jezičnom izričaju ipak postoje značenjske razlike.

Kada su u pitanju mjesne oprjeke onoga što je ispred i iza, one se u hrvatskom jeziku izriču pridjevima prednji i stražnji, a ne prednji i zadnji. Primjerice, stražnje dvorište, stražnji izlaz i sl. To, međutim, ipak ne znači da zadnji ne pripada hrvatskoj jezičnoj riznici. Pripada, ali u značenju koji se nalazi na kraju reda ili niza, kako ga primjerice definiraju rječnici. Većina pak rječnika obliku zadnji pridaje značenje posljednji, ali tek kao sekundarno značenje. Starije je, dakle, prostorno, a mlađe vremensko značenje pripisano vjerojatno pod utjecajem kajkavskoga narječja.

Kada je riječ o pridjevu posljednji, on je višeznačan. Može se definirati i kao onaj koji je jedini ostao, koji prethodi sadašnjem, koji se upravo pojavio kao konačni, zaključni te najgori. U skladu s navedenim postoje sintagme: onaj posljednji, posljednji modni krik, posljednji sud, posljednji ološ. Stoga bi u hrvatskome trebalo biti u posljednje vrijeme, a ne u zadnje vrijeme. To potvrđuje i etimologija: zadnji nastalo od za+dno koji znači prostornost te posljednji nastalo od po+slijed što označava vrijeme.