U svakodnevnom govoru rijetko kad unaprijed razmišljamo o onom što ćemo reći pa se često događa da riječima u određenom izrazu pridodajemo istoznačnice ili bliskoznačnice. Tada nastaju izrazi koje nazivamo pleonazmima.

Pleonazam označava pojavnost kada se postojećim izrazima dodaju istoznačnice ili bliskoznačnice. Naš poznati jezikoslovac i retoričar Ivo Škarić pleonazme je odredio kao figure riječi koje je poželjno izbjegavati. Riječ je o stilskim pogrješkama, tj. o suvišnoj uporabi riječi kojoj je značenje sadržano u drugoj riječi. Pleonazmi su primjerice: vremensko razdoblje, silaziti dolje, no međutim, nužno potrebno, vidjeti svojim vlastitim očima, mala kućica, vratiti se natrag, penjati se gore, oko desetak, mrtvački lijes, najminimalniji, najmaksimalniji, zajednički suživot, žena vozačica, višečlano povjerenstvo, ja pišem i sl.

Razdoblje podrazumijeva vrijeme pa je dovoljno reći samo razdoblje, glagol silaziti podrazumijeva spuštanje s više na nižu razinu pa je nepotrebno reći dolje, no i međutim znače isto pa ćemo upotrijebiti ili jedno ili drugo, ono što je nužno jest i potrebno, kućica je umanjenica pa je nepotreban atribut mala, desetak znači neodređenost, približan broj, pa je nepotrebno dodavati prijedlog oko, nešto što je minimalno ili maksimalno ne može biti minimalnije ili maksimalnije. Uporaba osobne zamjenice uz glagole u prezentu poput ”Ja razmišljam.” nije obilježje hrvatskoga jezika i u suprotnosti je s jezičnom ekonomijom, dovoljno je reći samo ”Razmišljam.” Ako izostavimo pleonazam, značenje se nije promijenilo.

Budući da bismo trebali težiti jednostavnosti i točnosti kada je u pitanju naš materinski jezik, poželjno bi bilo ne opterećivati ga pleonazmima.