Veljača je po mnogočemu jedinstven mjesec. Prije svega, to je najkraći mjesec u godini jer ima samo 28 dana, a u prijestupnim godinama 29 dana jer astronomska godina ne traje točno 365 dana, nego nešto više, stoga se u razdoblju od četiri godine nakupi točno za još jedan dan koji se dodaje veljači. 

Posebnost je drugoga mjeseca u godini i to što je jedino tomu mjesecu naziv ženskoga roda. Međutim, narod se baš nije ponio kavalirski prema veljači pa imamo mnogo iskričavih pučkih izreka, npr. „Veljača je privrtljiva ko žena.“ No vrijeme je u veljači vrlo često doista prevrtljivo; u veljači su izmjene hladnih i toplih dana nagle i raspon je temperatura velik kao da se ne može odlučiti između zime i proljeća.

Veljača je posljednji pravi zimski mjesec, a smatra se da joj naziv označava dane koji postaju sve velji, tj. veći, duži.

Stariji hrvatski nazivi za taj mjesec u pojedinim su krajevima bili svičan i svečen, vjerojatno prema Svijećnici, blagdanu koji se slavi 2. veljače, a u Nauku krstjanskom franjevca Matije Divkovića taj je mjesec zabilježen kao velja noć.

Latinski naziv februar izveden je iz riječi februarius koja je označavala očišćenje od grijeha. U rimskom je kalendaru veljača bila posljednji mjesec u godini. Naime, kod Rimljana zima nije imala mjesečne periode pa siječanj i veljača nisu postojali u rimskom kalendaru.

Veljača je posebna i po tome što je to mjesec maškara, u veljači zaljubljeni slave svoj dan, a u tom mjesecu ljubuju i mačke.