Auto je kraći, razgovorni oblik automobila. Budući da se često upotrebljava, za razliku od većine naših razgovornih riječi, našao je svoje mjesto u hrvatskim gramatikama, a tako i u književnom jeziku. Pripada imenicama muškoga roda stranoga podrijetla kao što su bendžo, gaučo, indigo, kakao, korzo, loto, mikado, rodeo, video.

Te su imenice svojim oblikom (nastavkom -o) slične većini imenica srednjega roda (blago, brdo, dno, jedro, jugo, kino, selo, stablo, vozilo) pa to može biti razlogom što se griješi u njihovoj upotrebi – često se pogrješno upotrijebe u srednjem rodu.

Suvremene hrvatske gramatike kažu da je auto i u jednini i u množini muškoga roda, pa onda – brz auto i brzi auti, nov auto i novi auti.

Budući da je auto muškoga roda, dobro je reći: velik auto, brz auto, lijep auto; ne valja reći *veliko auto, *brzo auto, *lijepo auto. Ipak, često se čuje baš tako, pogrješno – da se auto upotrijebi u srednjem rodu.

Riječ je o vrlo živoj upotrebi, a pod pritiskom takve, pogrješne upotrebe, starije su gramatike dopuštale da auto u množini bude i srednjega roda, dakle, uz pravilno veliki, brzi, lijepi auti, moglo je biti i *velika, brza, lijepa auta. Suvremene hrvatske gramatike kažu da je auto i u jednini i u množini muškoga roda, pa onda – brz auto i brzi auti, nov auto i novi auti.