Riječ je o tom da je u športskoj rubrici jednih naših dnevnih novina osvanuo naslov Judo!, a u tekstu koji je slijedio ispod naslova, judo je bio pisan malim početnim slovom, a autor je teksta ispisivao i mnogobrojne oblike i izvedenice svoje imenice: juda, judom, judaš, judašu.

Imenica je džudo stranoga podrijetla, a iako označuje japansku borilačku vještinu, k nama u svom izgovornom obliku nije došla izravno iz Japana i japanskoga jezika, nego s engleskoga govornoga područja – engleski je jezik bio posrednik između japanskoga i hrvatskoga pri hrvatskom preuzimanju imenice džudo – prema tomu, džudo je u hrvatski jezik preuzet iz engleskoga iako mu je podrijetlo izvorno japansko.

Preuzimajući tuđicu koja je opća imenica (kao što je to džudo), hrvatski ju izgovorno, slovopisno, pravopisno i gramatički prilagođuje svomu sustavu, a ravnajući se prema izgovoru u jeziku iz kojega preuzima tuđicu. U engleskom se piše judo, a izgovor je samo približan našemu džudu, jer hrvatski i engleski nemaju iste glasove; ono što se u engleskomu izgovara kao /dƷu:dəu/, hrvatski izgovorno prilagođuje kao džudo jer je to približna, ali najsličnija inačica engleskih glasova.

Sljedeća je prilagodba u pismu: onako kako se izgovara u jeziku iz kojega preuzimamo – onako kako približno izgovaramo tuđicu prema njezinom izvornom izgovoru – tako ju i pišemo. Prema tomu, ne preuzimamo engleski slovopisni i pravopisni lik judo, nego preuzimamo engleski izgovorni oblik – džudo. Tako prilagođena tuđica uklapa se u naš jezik gramatički i tvorbeno jer dobiva gramatičke i tvorbene oblike kao i sve domaće imenice: džuda, džudu, džudom…; džudaš, džudaški, džudašev.

S obzirom na to da je pravilo o preuzimanju i prilagođavanju tuđica koje su opće imenice takvo da tuđicu pišemo prema izgovoru, a ne prema pisanju u jeziku iz kojega smo ju preuzeli, na isti način kao i džudo nastale su i druge brojne prilagođenice: džez (engl. jazz), mjuzikl (engl. musical), šport (njem. Sport), žanr (fr. genre), kupon (fr. coupon)… Valja upozoriti da je pravilo o preuzimanju tuđih vlastitih imena drukčije nego pravilo o preuzimanju općih imenica – vlastita imena preuzimamo bez slovopisne prilagodbe – pišemo ih baš onako kako se pišu u jeziku iz kojega ih preuzimamo, ali im pridodajemo naše tvorbene i padežne nastavke, prilagođujući ih na taj način našemu jezičnomu sustavu. Tako pišemo: Moliere, Molierea, Moliereova komedija; Shakespeare, Shakespearea, Shakespeareova drama; Ludwig van Beethoven, Ludwiga van Beethovena, van Beethovenova glazba.