Hrvatski nazivi za mjesece u godini prvi su put tiskani 1611. u Nauku krstjanskom fra Matije Divkovića. Nazive za mjesece koji su navedeni u tom djelu upotrebljavali su dalmatinski, slavonski i bosanski pisci, a od njih su ih preuzeli ilirci. U hrvatskom standardnom jeziku naziv je za prvi mjesec u godini siječanj no osim njega u mjesnim se govorima javljaju i ovi nazivi: malobožićnjak, svečan, svičen, sičan, pavloščak, antonščak, januar, dženar, prezimec, ozimec. Naziv malobožićnjak motiviran je Bogojavljenjem, svetkovinom koja se slavi šestoga dana toga mjeseca i za koju se ponegdje može čuti i naziv Mali Božić. Pavloščak i antonščak nazivi su koji su u svezi s kršćanskim svecima koji se slave u prvom mjesecu – svetim Pavlom pustinjakom i svetim Antunom opatom. Januar i dženar nazivi su latinskoga podrijetla s tim da smo naziv dženar preuzeli iz talijanskoga jezika. Nazivi prezimec i ozimec ukazuju na hladnoću u tom mjesecu. Standardni naziv siječanj razvio se iz praslavenskoga u kojem je to bio naziv za 12. mjesec u godini, a etimolozi različito tumače taj naziv. Neki ga povezuju s glagolom sjeći jer je u tom mjesecu usječeno drvo pogodno za obradu, a neki smatraju da je taj naziv tako izveden jer je to suhi mjesec kad mraz siječe, grize. Kako god bilo, to je mjesec koji obilježavaju hladnoća, snijeg i mrazovi. Siječanj je u našem podneblju, kako je govorio meteorolog Milan Sijerković, srce zime, carstvo mrazova.