Današnji jezik mladih nije samo jezik koji njima služi nego mladi imaju razne uloge u društvu, a osim toga mladi postaju s vremenom i nešto stariji pa onda zauzimaju razna radna mjesta. Stoga jezik mladih treba razlikovati u smislu kad se oni služe njime kao hrvatskim jezikom za opće sporazumijevanje, dakle, kada govore standardom, i onim što je njihov vlastiti govor, žargon, odnosno sleng.

Neke od promjena koje mladi uglavnom unose u jezik nisu dobre. Pokazat ćemo to na primjerima riječi pričati, ispričati i njima srodnim riječima. Pričati u hrvatskome jeziku jedna je od podvrsta radnji govorenja, a to je kada govorimo nešto sa strukturom. Dakle, priča se priča, priča se bajka, priča se neki događaj koji ima svoju glavu i rep, a govori se bilo što. Možemo govoriti brojke iz telefonskog imenika, možemo govoriti besmislice, možemo govoriti nepovezane rečenice, ali njih ne možemo pričati.

Kako se glagol pričati širi na uštrb glagola govoriti, na to bi trebalo pripaziti jer se time potire vrlo važna razlika. Učiteljica u razredu može se ljutiti na dječake koji su govorili i njoj nije važno jesu li pričali ili govorili, bitno je da nisu  smjeli govoriti kada nisu bili pitani, kada se radilo novo gradivo.

A netko tko je vješt u pričanju, za njega je vrlo važno da zna dobro pričati. Dakle, ne znači da svatko tko govori zna i pričati. Tako da se na stranome jeziku može moći pričati, ali oni koji ga tek uče njime samo govore, ali ne pričaju.