Posljednja Isusova riječ na križu prema izvještaju Ivanova evanđelja jest τετέλεσται (tetelestai) (Iv 19,30).

Prema morfološkoj analizi, to je 3. lice jednine indikativa perfekta pasivnog glagola τελέω (teleō). Radi se o glagolu koji izražava dovršenje, završenje, zaključenje, finaliziranje, realiziranje, izvršenje, ostvarenje, ispunjenje, postizanje kraja, cilja, svrhe i smisla.

Razne se izvedenice (imenice i pridjevi) toga glagola u Septuaginti upotrebljavaju kao prijevod (i tumačenje) određenih hebrejskih i aramejskih izraza konsonantskog protomasoretskog teksta kojima se pokušava opisati stvarnost neokrnjenosti, cjelovitosti i potpune ispunjenosti, dakle ispunjenosti na način da se pored toga više ništa ne može smjestiti. Kasnije se to u skolastičkoj filozofiji i teologiji na tragu Aristotela nazivalo integritetom, cjelovitošću, potpunošću, potpunom realizacijom, potpunom ostvarenošću – savršenstvom. Sve su to filozofski aspekti savršenstva jer ono po svojoj definiciji metafizički isključuje bilo kakvu mogućnost daljnjeg dodavanja, dopunjavanja, unaprjeđivanja, poboljšavanja, dovršavanja i usavršavanja.

Evanđelje po Ivanu poznato je po upotrebi riječi u dvostrukom značenju. Takav je stil pisanja ponekad zahtjevan za prevesti jer u tekstu stoji jedna riječ, ali ju autor koristi u dva značenja i to istodobno – ne na dva različita mjesta u nekom odlomku ili retku, nego na jednom mjestu jedna riječ istovremeno ima oba značenja, pa naši prijevodi ponekad teško dohvaćaju, obuhvaćaju i izražavaju oba.

Budući da je u ovom konkretnom slučaju riječ o toj ivanovskoj literarnoj tehnici, moguće je izdvojiti osnovna dva smisla koje glagol τετέλεσται (tetelestai) u svojem neposrednom literarnom kontekstu evanđelja ima u isto vrijeme:

1.) „Završeno je!“ – Isus je završio svoj zemaljski život.

2.) „Dovršeno je!“ – Isus je dovršio Božje djelo našega spasenja.

Ovdje treba naglasiti da u grčkom jeziku perfekt baš i ne odgovara našem hrvatskom perfektu. Grčki perfekt kao glagolsko vrijeme ne izražava neku prošlu radnju – za to se koriste uglavnom aorist i imperfekt, svaki sa svojim specifičnostima, u smislu punktualnog odnosno durativnog aspekta glagolske radnje. Naprotiv, grčki perfekt izražava stativni/rezultativni aspekt, dakle trajne efekte, rezultate, stanja i posljedice radnje dovršene u prošlosti koje i dalje traju, odražavaju se u sadašnjosti i protežu se na sadašnjost (kao, primjerice, Present Perfect Tense u engleskom jeziku u jednoj od svojih uporaba).

Važno je osim toga uočiti da je taj perfekt u ovom slučaju pasivan. U egzegezi se on naziva i teološki ili božanski pasiv, a njegova je literarna pozadina i motiv starozavjetna teologija strahopoštovanja prema Bogu i Božjem imenu. O čemu se točno radi? Biblijski pisci u određenim situacijama pribjegavaju pasivnoj rečeničnoj konstrukciji kako bi vješto izbjegli onu aktivnu u kojoj je subjekt vršitelj radnje – koji je Bog – i u kojoj bi morali napisati Božje ime. To nama danas može poslužiti i kao ispit savjesti. Danas su nam usta puna Boga, razbacujemo se Bogom i mislimo da smo time jako duhovni i pobožni, uvjereni da je to naše odvažno svjedočenje vjere u društvu. Međutim, to je prilično daleko od biblijskog mentaliteta, od svijesti tih ljudi tog prostora i tog vremena koji te tekstove pišu i za koje se ti tekstovi izvorno pišu – da je Božje ime sveto i da se ono ne uzima uzalud. Pasivna rečenična konstrukcija stoga stavlja naglasak na samu radnju, dovoljno jasno upućuje na Boga kao vršitelja te radnje, ali ipak ne navodi eksplicitno Božje ime. To je autentična biblijska duhovnost i pobožnost.

S obzirom na drugi smisao τετέλεσται (tetelestai) kojemu bolje odgovara grčki perfekt kojeg i nalazimo u tekstu (i zato taj drugi smisao treba preferirati u tumačenju), proizlazi da to što je Isus učinio, odnosno to što je sâm Bog u Isusu i preko Isusa učinio, nije zatvoreno u neku nama daleku prošlost nekim aoristom koji uglavnom dolazi u nekoj sekvenci susljednih radnji unutar prvog plana biblijske naracije. Aorist bi tako bolje odgovarao prvom smislu, naime smrti kao kraju Isusova zemaljskoga života, ali u tekstu mi ne nalazimo aorist, nego perfekt. Naprotiv, tekst nam tim perfektom kaže da je to Božje djelo, učinjeno jednom u prošlosti, ostavilo trajne posljedice i trajne efekte kao svoj rezultat, izvršilo trajnu promjenu, postiglo trajno dovršenje, završenje, ispunjenje, ostvarenje i to sve tako ostaje i dalje, proteže se na sadašnjost te nastavlja trajati i dalje kao novo trajno stanje.

Dakle, taj τετέλεσται (tetelestai) je savršenstvo jednom zauvijek – jednom učinjeno i zauvijek traje.

Ovdje se trebamo pitati, što je to na križu u Isusovoj smrti dovršeno, izvršeno, ostvareno, ispunjeno te dovedeno do cilja, svrhe i smisla, do same savršenosti?

S jedne strane, Pismo. Pored mnogih starozavjetnih aluzija i motiva, u Ivanovu se izvještaju o muci Isusovoj pronalaze ne samo eksplicitni svetopisamski citati koji su, kao starozavjetna pozadina, literarni izvori na temelju kojih su literarno oblikovani izvještaji muke nego čak i uvodne formule i komentari tih citata da je ono što se u tim izvještajima muke opisuje upravo po Pismu, odnosno da bude ispunjeno Pismo. Važno je to „da bude ispunjeno Pismo“ (Iv 19,24.28.36) – uvijek je finalna zavisna rečenica i uvijek pasivna konstrukcija kao teološki/božanski pasiv jer iza svega toga zapravo stoji sâm Bog.

S druge strane, Božje djelo. Još u razgovoru sa Samarijankom na Jakovljevu zdencu Isus govori: „Moje jelo je da vršim volju onoga koji me posla i dovršim djelo njegovo!“ (Iv 4,34). Stoga kada Isus na križu izgovara svoju posljednju riječ, ona se odnosi na izvršenje djela koje mu je Otac povjerio u skladu sa svojom voljom: da daruje život svijetu.

Riječ je o onome što je započeto još na svadbi u Kani Galilejskoj, gdje je početak znamenja u Ivanovu evanđelju. Identifikacija okvira tog Božjeg djela temelji se na literarnim stilskim karakteristikama Ivanova evanđelja na leksičko-semantičkoj razini, naime na povezivanju određenih odlomaka evanđelja preko ključnih riječi koje u njima dolaze.

U Kani je ἀρχή (archē), a na Golgoti je τέλος (telos), što je literarna inkluzija tih dvaju odlomaka značenjski suprotnim riječima. Ta su dva mjesta u Ivanovu evanđelju k tome jedina na kojima se spominje Isusova majka i na kojima joj se Isus obraća sa „Ženo!“, što je literarna inkluzija tih dvaju odlomaka istim riječima. Te inkluzije ne uspostavljaju samo literarni okvir Ivanova evanđelja i njegovu strukturu, nego daju i vremenski okvir Božjeg djela spasenja koje je izvršio Isus.

Pojmovi ἀρχή (archē) i τέλος (telos) inače su dobro poznati u klasičnoj grčkoj filozofiji jer su jedni od temeljnih pojmova klasične grčke metafizike, napose njezinih disciplina ontologije i kozmologije. Oni ne izražavaju tek vremensku kategoriju u smislu da je nešto prvo, a nešto posljednje u nekom vremenskom slijedu. Naprotiv, upotrebljavaju se za označavanje ne samo pukog početka i svršetka, nego i samog načela ili počela te samog cilja ili svrhe postojanja i djelovanja.

Tim riječima u literarnoj inkluziji kao da se preko dva kraja spektra izražava čitav spektar, preko dva pola neke stvarnosti totalitet, integritet, cjelovitost i sveukupnost te stvarnosti koja se opisuje i o kojoj se pripovijeda, dakle cjelokupno Božje djelo koje je izvršio Isus, od Kane do Golgote.

Naime, Isusov „čas“ koji u Kani još nije bio došao, a koji se potom kroz čitavo Ivanovo evanđelje provlači, odredila je volja Božja i konačno je došao tek na križu, kao Isusova proslava uzdignućem na križ. Taj „čas“ je njegovo pashalno otajstvo muke, smrti i uskrsnuća kao vrhunac njegovog spasenjskog djela u kojemu se dovršava njegovo poslanje – darovati život svijetu – i u kojemu se on vraća Ocu i ulazi u slavu Očevu.

Na početku posljednje večere, evanđelist nam pripovijeda: „Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta Ocu; ljubivši svoje, one u svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1). Tada konačno nastupa taj njegov „čas“, tada dolazi taj τέλος (telos), što je na hrvatski prevedno kao „do kraja“. Pashalno otajstvo na križu u kojemu Isus daruje život svijetu jest upravo ta ljubav do kraja, do savršenstva, jer „veće ljubavi nitko nema od ove: da tko život svoj položi za svoje prijatelje“ (Iv 15,13).

Scena pod križem u kojoj Isus svoju majku kao ženu povjerava učeniku kao majku te svojeg učenika njoj kao sina (usp. Iv 19,25-27), a koja se odvija gotovo neposredno prije posljednje Isusove riječi na križu – pored raznih i brojnih njezinih tumačenja – također ima veze s dovršenjem djela koje je Otac povjerio Sinu. Između dvoje ljudi, koji međusobno uopće nisu tjelesno i rodbinski povezani na osnovi rađanja i krvnog srodstva, Isus s križa uspostavlja odnos majčinstva i sinovstva te time utemeljuje novu obitelj: onu koja se neće temeljiti na rađanju kao na tjelesnom srodstvu, nego na vjeri kao duhovnom srodstvu, na zajedništvu za koje biološke veze i krvne linije uopće nisu relevantna kategorija.

Na križu je, dakle, dovršeno djelo Božje. Tada i tamo je Isus ispunio djelo Božje prema volji Božjoj i time omogućio nastanak Crkve kao nove obitelji koja proistječe upravo iz križa. Vršenje volje Očeve je pritom temeljni, bitni, glavni, presudni, odlučujući kriterij pripadnosti Crkvi kao novoj Isusovoj obitelji, a ne kojekakve biološke veze i krvna srodstva. Nije važno puko tjelesno rađanje, nego temeljno osobno opredjeljenje života. Jedino je to stvarno, istinsko, autentično učeništvo i nasljedovanje Krista, a ono se sastoji u vršenju Božje volje. Dok Isus tako dovršava svoje djelo u skladu s voljom Božjom, pred njim se pod križem već pojavljuje nova zajednica i to je početak nove budućnosti: Crkve kao nove obitelji u kojoj više nisu važne krvne povezanosti nego volja Božja koja se vrši.

Napokon, svjestan da je sve ispunjeno i dovršeno (usp. Iv 19,28), Isus predaje svoj duh. Za Ivana je važno naglasiti da se u Isusovoj smrti na križu ispunilo njegovo poslanje od Oca (usp. Iv 14,31; 17,4) i da on sâm slobodno i svojevoljno predaje svoj život (usp. Iv 10,18). Takva je smrt kraljevska proslava Sina koji je uzdignut na križ kao na svoje prijestolje (usp. Iv 12,32), a koji zna da je to uzdignuće u Očevu slavu.

U samom opisu Isusove smrti na križu, Ivan još jednom poseže za svojom literarnom tehnikom dvostrukog smisla: „preda duh“ (Iv 19,30). Budući da imenica πνεῦμα (pneuma) u biblijskim tekstovima znači ne samo duh, nego i Duh, možemo prepoznati dvostruko značenje navedenog izraza.

1.) „preda duh“ – Isus je izdahnuo, odnosno umro.

2.) „preda Duh“ – Isus je dao svojega Duha, odnosno Duha Svetoga (što čini i kao Uskrsli: „dahne u njih i kaže im: Primite Duha Svetoga“ (Iv 20,22)).

Isus tako svojim jedinstvenim, nenadmašivim, nezamjenjivim, neponovljivim, nenadoknadivim, nužnim, potpunim i savršenim činom, služeći Božjoj volji, izvršuje Božje djelo spasenja u svojem pashalnom misteriju – umire ljubeći do kraja, do savršenstva, dajući tako život svijetu. Zato je taj τετέλεσται (tetelestai) savršenstvo jednom zauvijek – jednom učinjeno i zauvijek traje. U tome je ljepota, ali i dubina, te posljednje Isusove riječi na križu.

Marko Taborsky / Foto: Kustodija Svete zemlje

Marko Taborsky, magistar teologije i vjernik laik Zagrebačke nadbiskupije. Rodom je iz Požege, gdje je pohađao Katoličku klasičnu gimnaziju. Filozofiju i teologiju studirao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i Grazu. Od 2019. godine boravi u Svetoj zemlji, studira biblijske znanosti i arheologiju na franjevačkom Fakultetu biblijskih znanosti i arheologije te se dodatno usavršava u asiriologiji na dominikanskoj Francuskoj biblijskoj i arheološkoj školi u Jeruzalemu. Bavi se arheološkim terenskim radom, a djeluje i kao stručni pratitelj hodočasnikā u Svetoj zemlji. Za portal Hrvatske katoličke mreže piše od 2022. godine.