Tijelovo, ili kako se u nekim našim krajevima naziva Brašančevo, slavi se uvijek u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva. Povijest ustanovljenja današnje svetkovine seže u 12. stoljeće. Augustinska redovnica Julijana živjela je u to doba u samostanu u blizini Liegea, u današnjoj Belgiji. Isticala se kreposnim životom i pobožnošću Majci Božjoj, muci Kristovoj i Presvetom sakramentu.

Sa šesnaest godina počela je imati viđenja. Vidjela je pun mjesec, nagrđen nekom tamnom mrljom. Isprva nije shvaćala značenje viđenja, ali je uskoro začula glas s neba koji joj je objasnio da želi da se ustanovi poseban blagdan posvećen Presvetom oltarskom sakramentu. Glas je naveo tri razloga za ustanovljenje takvog blagdana: učvršćivanje vjere u sam Presveti sakrament, jačanje vjernika klanjanjem sakramentu i javno pružanje zadovoljštine za uvrede nanesene Presvetom sakramentu.

Julijana je dugo šutjela o ovome viđenju, ali je na kraju ipak sve rekla svome biskupu, jednom dominikancu i kanoniku iz Liegea koji je kasnije postao papa Urban IV. Lokalni je biskup ubrzo ustanovio ovu svetkovinu za područje svoje biskupije. Papa Urban IV. konačno je 1264. bulom Transiturus odredio da se svetkovina Tijelova ima slaviti u cijeloj Crkvi u četvrtak nakon svetkovine Presvetoga Trojstva, te je uz nju vezao i oproste. Dao je i prirediti obrede svetkovine, koje je po njegovu nalogu sastavio sam sveti Toma Akvinski. Svetkovina je kasnije dobila i procesiju, u kojoj se u pokaznici javno nosi i časti Presveti sakrament.

Teološki, blagdan Tijelova prilika je da javno priznamo svoju vjeru u Isusa Krista, Boga koji je postao Čovjekom, i da častimo Njegovu stvarnu prisutnost u Presvetom Oltarskom Sakramentu. Ovom svetkovinom slavimo jednu od najvećih tajni kršćanske vjere, tajnu Utjelovljenja. Bog je iz ljubavi prema čovjeku uzeo naše ljudsko tijelo, postavši s nama u svemu jednak osim u grijehu.

Tajnom utjelovljenja Bog pokazuje da nije neki daleki, nezainteresirani Bog, nego nam se po svome Sinu objavio i postao nam bliskim. I nakon svoga uskrsnuća i uzašašća ne ostavlja nas samima, nego ostaje trajno prisutan među nama u prilikama kruha i vina.