Danas Crkva slavi Boga preko dvojice svetaca – Poncijana i Hipolita. Oni su mučenici iz prvih kršćanskih vremena kad su bjesnjeli progoni Kristovih sljedbenika. Poncijan je nakon Urbana I. 230. godine postao rimskim biskupom i, kao takav, upravljao cijelom Crkvom. Mir je za kršćane trajao svega pet godina. Tada je na rimsko carsko prijestolje došao pravi barbarin Maksim Tračanin, prekinuo je s miroljubivom politikom svoga prethodnika prema kršćanima i počeo kršćane progoniti, uvrstivši se tako u red velikih progonitelja.

Poseban trn u oku bili su mu voditelji kršćanskih zajednica – biskupi, svećenici i đakoni. Tako je došao na udar i papa Poncijan koji je najprije bio uhićen i poslan na otok Sardiniju. Tračanin je kanio Poncijanovim uhićenjem obezglaviti kršćane, ali je papa 28. rujna 235. godine samovoljno odstupio od službe da bi vjernici mogli u Rimu izabrati drugoga biskupa i papu. To je ujedno prvi datum u povijesti papinstva, posve zajamčene točnosti dana, mjeseca i godine.

Papa je na Sardiniji, izložen nevoljama, nedaćama i gladi, puno trpio, a potom preminuo. S njim je na otoku bio i Hipolit, svećenik koji je kao mučenik također izdahnuo na Sardiniji. Hipolit je bio čuveni rimski teolog, protivnik pape Kalista. Od teološkog i pastoralnog protivnika postao je i protubiskup.

U takvom je stavu ustrajao sve do pape Poncijana, a kad je s njim prolazio iste muke na Sardiniji, pružio mu je ruku pomirnicu i tako su se u mukama i smrti sjedinili. Hipolitovo je tijelo pokopano u katakombama na Tiburtinskoj cesti. Oba se ova svjedoka vjere u rimskoj Crkvi kao mučenici slave već od 4. stoljeća. Njihov je spomendan i nakon zadnje reforme crkvenoga kalendara zadržan u kalendaru cijele Crkve.